-801

Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

SLUŽBENA STRANICA

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE

27.3.2024.
Fanika Krešić
rođena Vekić, udova Tomislava
1935. - 2024.
Fanika Krešić
27.3.2024.
Stana Galov
pok. Ivana
1925. - 2024.
Stana Galov

KONTAKT

prenosimo

Je li hrvatski zaseban jezik?

Metković, 22. prosinca 2015.


 

Povodom predavanja dr. sc. Domagoja Vidovića Je li hrvatski zaseban jezik?, što će se u ponedjeljak, 28. prosinca s početkom u 19:30 održati u Gradskoj knjižnici, prenosimo njegov članak objavljen na portalu bk-neretva.com u kojemu se on osvrće na stavove jezikoslovaca marke Kordić i književnika marke Radaković.

 


S one strane Plive gajtan trava raste

 

Nevjerojatno je koliko serbokroatistički spavači ojačani domaćim izdajnicima (da se malo poigramo retorikom Lijepe nam Bivše koja je, za razliku od nesnošljive, diktatorske i militarističke Lijepe nam Naše, vodila računa o ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, vjera i bezvjera te je poraženu stranu u Drugome svjetskom ratu častila mjestom u saveznoj skupštini) živnu i na najmanji javni istup najveće jezikoslovke svih naroda i narodnosti, pače i širega regiona od Urala do Kordiljera Snježane Korić. Gostovala je jezikoslovka bez stalnoga zaposlenja (ali zato jedna od rijetkih s istinskim poslanjem) na Književnome petku Knjižnica grada Zagreba 11. prosinca 2015. uz poziv priređivača tribine mogućim posjetiteljima da dođu i da vide mogu li se razumjeti. S obzirom na to da se 97,17 % Zagrepčana po popisu iz 2011. izjasnilo kako im je materinski jezik hrvatski, pitanje bi trebalo biti retoričko, no i u ravničarskoj se srednjoj Europi (slično kao i na brdovitome Balkanu) trapule (da uključimo i sredozemne Hrvate) postavljaju na svakome koraku, a zaostalih mina ima još iz punskih ratova. Tribinu radi vlastita duševnoga zdravlja ne pohodih i na nju se stoga nemam prava ni osvrtati. Svoj ću pak odgovor na uobičajene serbomontenegrobosanističkokroatističke (da ne zanemarimo još dva jezika dijasistema koji je prerastao u tetrasistem) postavke oblikovati u predavanju Je li hrvatski poseban jezik? (za one koje kane doći predavanje domećem da je to pitanje u mojemu slučaju retoričko) koje ću između Božića i Nove godine održati u Gradskoj knjižnici u Metkoviću kad već Knjižnice grada Zagreba radije ugošćuju zagovornike (ne znam je li množina ili jednina jer ne znam kojim jezikom govori Bojan Glavašević) hrvatsko-srpskoga ili srpsko-hrvatskoga jezika kojim ili kojima (ponovno nisam posve siguran je li riječ o jednome ili dvama jezicima, ali pustimo to njihovim govornicima da odluče; naučimo se, konačno, demokraciji) govori 0,11 % Zagrepčana i 0,06 % Metkovaca. U Zažablju pak, da se osvrnem na matični kutak Neretvanske krajine, govornika tih manjinskih jezika nema.

Elem, gdje smo ono stali? Aha, buđenje spavača! Hrvatski je književnik Borivoj Radaković ovoga vikenda u Abendblattu napao hrvatske desničarske jezikoslovce da godinama umjetno razdvajaju središnje južnoslavenske jezike (Čemu ta uskoća? Pa zar Slovenci i Makedonci nisu vrijedni zajedničkoga kola?) te da će ih dovesti do međusobne nerazumljivost, a zatim nabraja više lektorskih zahvata kojima se to čini. Tvrdi, primjerice, da lektori mijenjaju veznik ako i ne navodi u što (pretpostavljam da hoće reći da ga mijenjaju u ukoliko), a prilog mnogo u puno. Kako pripadam prozvanomu jezikoslovnom krugu, u njegovo ime odgovaram da prosječan lektor iz toga kruga čini upravo suprotno, pa bih uvaženoga književnika molio da prolista koji put jezične savjetnike jer se od Pavešićeva iz 1971. vjerojatno ponešto i promijenilo. Ne tvrdim da nema lektora koji loše rade svoj posao, ali glavni je krivac za razdvajanje južnoslavenskih jezika Franjo Tuđman koji nas je osamostalio nakon čega su se riječi kao što su obezbjeđenje, saobraćaj i usaglašavanje vratile u svoju istočnu domovinu, pa komu pravo, komu krivo.

Sve je, naime, stvar dojma. Kako sam u službenoj komunikaciji čisti štokavac s četirima naglascima i zanaglasnom dužinom, kolege su se iz Slovenije čudile kako ne dačem i rabim manje međunarodnica i turcizama, a kad bih prozborio zavičajni štokavski, razlika bi se dodatno produbljivala. Rekoh kolegi iz Slovenije da smo im mi preblizu da sami ne bi znali kako između hrvatske i srpske štokavice (a kamoli standardnih jezika; tu nas Slovenci hvale jer drže da smo im se znatno približili nakon 1990.) postoje razlike, a da bi se vjerojatno uvrijedili da ih pohvalimo kako jako dobro govore kajkavskim. Meni osobno nije smetalo što mi se kolega obraća na srpskome, s tim da sam mu jasno naznačio da on govori srpskim koji su oni zvali srpskohrvatski koji su učili u školama i slušali u vojsci, a njemu je bilo drago da dosta dobro razumijem slovenačke riječi koje je držao da neću razumjeti.

U Morgenblattu pak Jurica Pavičić tvrdi kako Hrvati zatvaranjem u vlastito dvorište, koje se najviše očituje jezičnom politikom, od sebe čine idiote. Po njegovu mišljenju u Hrvatskoj postoje uredi u kojima se određuje je li koja riječ dopuštena. Koliko je doseg takvih ureda, najbolje se vidi iz njegovih novina. Ako već pak savjetuje budućim hrvatskim piscima da pišu na engleskome jer će se tako otvoriti svijetu, ne razumijem zašto to i sam ne čini, a još manje razumijem zašto se on i njemu slični uvijek u jezičnome smislu otvaraju prema Bliskome istoku na višoj razini iako vječito zbore o negdašnjemu dalmatinskom kozmopolitizmu koje oni sami danas čuvaju tek u pokojemu talijanizmu. Put je prema „svjetskosti“ u hrvatskih ljevičara uvijek riječju išao prema zapadu (puna usta velikih zapadnjačkih pisaca i kultura), a riječju prema istoku (valjda da se napune samopouzdanjem jer se teško mjeriti s jačima od sebe). Pavičićev je pak pogled na jezik uvelike sličan onomu krajnje pravopisne desnice. Naime, dok Pavičić misli da se riječima kao što je škver ili šototajer Dalmacija brani od jezikoslovnoga totalitarizma sjevera (a te su riječi čak i u publicističkome funkcionalnom stilu u nekim slučajevima dopuštene, a u književnim djelima može i tako činiti što hoće), krajnja se pravopisna desnica (pritom ne mislim na zagovornike korijenskoga pravopisa jer su oni u svojim zahtjevima dosljedni i sve im je od Broza vukovština) gubi u ustrajanju za oblicima ne ćeš, ne će i ne ću umjesto da se bavi jezičnim planiranjem (tj. izbori za zakon o hrvatskome jeziku) te radi na izradbi temeljnih jezičnih priručnika i podizanju jezične kulture, no nije li uvijek lakše pljuckati s ove ili one strane Plive i napadati one koji bi gradili dok drugi razgrađuju? Navedeno je pitanje toliko nevažno za faraone (kojima je bilo svejedno tko gradi jer su znali da će se izgraditi), a presudno za izlazak hrvatskoga naroda iz povijesnoga kružnog toka. U to ime ovoga puta nema nastavka romana vrtijeljke.

 

Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, prosinac 2015., br. 1