Odisej je, nakon trojanskog rata, dvadeset godina lutao da bi konačno stigao na svoju Itaku. Njegova ga je žudnja snažila i pomagala mu da izdrži, da svlada sve strašne prepreke što mu ih je na putu postavljao ljutiti Posejdon. Itaka, otočić u Egejskom moru, ni po čemu nije poseban, osim po Odisejevoj mitskoj ljubavi za njim. Itaka danas, ne samo u ovoj našoj, mediteranskoj, nego cjelokupnoj svjetskoj kulturi figurira kao jedinstven topos, kao čista metafora ljubavi za neki kraj. Možda rodni, možda onaj koji smo, nakon duga traganja, prepoznali kao vlastitu mjeru ispunjenja, samoostvarenja. Po svemu što sam saznao od drugih i po svemu što sam otkrio u djelu gospođe Davorke Kitonić, Neretva je njezina Itaka. Ona, uostalom, u svojim tekstovima sama ispovijeda tu svoju ljubav. Čitavo biće ustreperi pred fenomenom svitanja, pred pojavom prvog svjetla, pred iščekivanjem «ružoprste zore», kako bi rekao stari Homer. Njezina ljubav prema Neretvi integrira sve: i vodene tokove, i beskrajne šaševe, sav bogat biljni i životinjski svijet, sve južne i sve sjeverne sastavnice flore i faune, svakog čovjeka i njegovu specifičnu egzistenciju u ovom prostoru, svaku pticu. Ali, nadasve, kao neki punktum, kao naročito mjesto sažimanja smisla doline, s posebno naslućenom dimenzijom transcedentalnog mira, gospođa Kitonić usmjerila je pozornost prema ušću samom. Prema mjestu na kojem jedan vodeni oblik umire utopljen u drugi, pod oblacima kao uznemirenim svjedocima drame koji, opet, nisu drugo do osebujan vodeni oblik.

Svojom gibljivošću i fascinantnim opsegom mogućnosti lomljenja svjetla, ova trooblična situacija vode iznad svega je fotogenična, ali i sirenski zavodljiva te njezina blagoglagoljiva entropičnost lako može zavesti na stranputicu neiskusno, neselektivno oko. Davorka Kitonić to, očito je, dobro zna i ne oboružava se samo fotoaparatom nego i oprezom kad kreće u svoje lovove na ljepotu. Unatoč uzbuđenju, njezinu ruku vodi jasan cilj i velika mjera askeze. Kao posljedica dijalektičkog susreta oblične neuhvatljivosti i beskrajne razigranosti te «discipline mašte» kojom autorica predmet kroti u jasnu čitljivost, pred nama se pojavljuje snažna dojmljivost i neponovljivost njezinih slika. Izraz, dakle, a ne samo iskaz. A kao ključ za dekodiranje viših razina značenja ovih fotografija, nudi nam se precizno izvagana kompozicija podcrtanih horizontala i samo nagovještenih vertikala, klasična ravnoteža zlatnog reza koja nas poziva na mir, ali je i poruka višeg reda – poziv na pomirenje s okolišem u kojem živimo, prijedlog da u suživotu s ovim malim ali dragocjenim dijelom svemira pronađemo vlastitu potpunost, da se i mi srodimo s vlastitom Itakom, kad nam je već Bog dao da zbog toga ne moramo poduzimati duga i pogibeljna putovanja. U tome je bit posla koji radi Davorka Kitonić i u tome je, rekao bih, veličina i uzvišenost njezinog poslanja.

Mato Mustapić