Sloboda duha

Lada Žigo, Vjesnik 17. i 18. prosinca 2005.

   Predbožićno i božićno vrijeme potiče na razmišljanja o slobodi duha koja danas može zadobiti baš sve oblike. Naše vrijeme zapravo je carstvo volje, a ne duha, a toga nije pošteđena ni religioznost koja se sve više prizemljuje, ne samo komercijalnom proslavom blagdana, nego i u umjetnosti gdje bi duha trebalo biti. Ona sloboda duha, koju su njegovali klasični majstori prikazujući u kontemplativnom zanosu svete simbole, oslikavajući na skromnom platnu vječnost, postaje sve više dalekom vizijom. Naše vrijeme koje je dobilo bitku za sve emocionalne slobode, dopustilo je svako samoizražavanje, pa i na uštrb tuđih emocija i vidika.
   Ove je godine nagradu za najbolje religiozno djelo u nas, na Uskrs, dobila slika Krista prepunjenoga žicama i čipovima; na slavnoj svjetskoj izložbi Sensation jedna od najplasiranijih bila je slika Majke Božje poprskane slonovim izmetom; i u Muzeju u Los Angelesu predstavljena je 'avangardna' Majka Božja probodena cijevima. Neki 'naprednjaci' predlažu čak i Božić bez Isusa (a što je Božić nego Isusovo rođenje), što je jednako apsurdno kao i da su predložili da se skuha prazna punjena paprika.
Poslije antičkih agnostika, intelektualnih ateista i sličnih, koji znaju objasniti svoju nevjeru, stvorio se neki novi antireligiozni pokret koji hoće hajdučki dokidati simbole, bez rasprave i pogovora. Može se vjerovati ili ne vjerovati u postojanje Boga, ali današnje vrijeđanje svih duhovnih simbola prelazi okvire vjere i nevjere i promovira neuobličeni bijes. Nikada 'umjetnost religije' nije spadala na tu razinu, da dokida sami smisao ideja.
   Mrziti simbole mora da je teška i beskrajna bitka, jer religiozni simboli, kao i Platonove ideje, uvijek jesu, ne mogu se dokinuti. Nekada je i umjetnost stremila visini, danas po brojnim galerijama akrobati žicama i cijevima nebo spuštaju na zemlju, kao da božanske stvari silom žele strmoglaviti u naš jalovi svijet. Just do it!, kazali bi 'efikasni' Amerikanci, pa tako nije problem baciti na svetu sliku kakav biološki sastojak. Eureka, eto umjetnosti, od sebe same! Puka obijest postaje umjetničkim djelom (pa kad je tako, baciti na takva umjetnika jaje iz protesta, također bi bilo umjetničko djelo).
Nema ništa apsurdnije od pokušaja da se ukine metafizika - to je kao i želja da se u svemiru postavi granica svijeta. Ili, kao bijes iz nizine da se dokinu sve visine. Ne moraju se svi slagati s filozofom Pascalom koji kaže da je jedini smisao ovoga (tužna) života vjera u onkrajnji život. Ali, neki drugi svijet mnogima je potreban i stvar je pristojnosti ostaviti njegove horizonte barem u djelomičnu miru.
Umjetnici koji destruktivno vrijeđaju sve simbole, prikazujući ljepotu i mir odurnima, kao da imaju ambiciju da nebo i zemlju stave u isti koš, da začepe svojim poklopcem svaki protok duha. Neki od njih zacijelo bi upuhali i vječnost u vrećicu bombona, napuhali pa - bum! Što je vječnost prema mome trenutku? - pitaju se ti umjetnici, umjesto: Što je trenutak prema vječnosti?
   Nije neprijatelj religije kulturni ateist, nego ekscesni 'nihilist' koji se iživljava po svim pojmovima dobroga i lijepoga, koji želi silovati prostore tihog i neizrečenog. Tko bi, zaboga, mogao uživati u slici Krista poprskanog autorovom mokraćom, još jednom uratku na izložbi Sensation? Što taj prizor pametna znači, osim bijesne volje da se javno izvrijeđa ono što se osobno ne prihvaća? Nema tu ni humanosti, nema tu ni tolerancije (treba li nevjeru dokazati vrijeđanjem vjere?), nema ni duboka smisla (bacanje otpatka dokida smisao osjećaja i misli), pa što na kraju taj prizor jest? Taj prizor poručuje da nema ljepote i nade. I da se stoga tom svijetu treba osvetiti bijesom. Pa i nedužnoj publici koja još vjeruje u neka obećanja.
   Umjetnost, koja je svojim avangardnim trikovima obezvrijedila i nebo, nema više kamo ići. To znači da su sve krajnosti učinjene i da se svaki čin dalje može iskazati kako hoće. Ako sve može biti umjetnost, umjetnosti onda više nema. Ali ima ipak nade - ukidanje suptilnosti nanovo rađa potrebu za oduškom, za suptilnim svijetom. Baš zato, uostalom, toliko su opet u modi religiozne i druge razne duhovne knjige. Uostalom, Božić slavi toliki svijet. Teško je ići i protiv običaja, a kamoli se grčem boriti protiv ideja!