Jezikoslovlje

Živana Morić, Vjesnik 19. prosinca 2006.

   U poplavi engleskih riječi i izraza u novinama uočava se zabrinjavajuća pojava: te se strane riječi tumače hrvatski riječima u zagradama
   Što se događa s hrvatskim književnim jezikom, prijeti li mu doista nestanak i je li prevlast engleskoga već tolika da hrvatski u javnoj uporabi biva neprepoznatljivim? Jesu li pretjerane tvrdnje o tome da standardni jezik Hrvata u novinama, na televiziji, radiju i u računalnoj komunikaciji postaje second hand language, kako, po svemu sudeći, hrvatski doživljavaju slijepi obožavatelji svjetskih trendova, uvjereni da su samo engleski i njegova američka inačica dostojni uzvišena statusa službenog jezika u globalizirajućemu svijetu?
Ne može se reći da su posrijedi katastrofična upozorenja jer svakim danom svjedočimo sve agresivnijoj uporabi engleskih riječi i izraza, i to ne samo kao ravnopravnih dijelova hrvatskih rečenica, nego i kao samostalnih naziva bilo političkih, gospodarskih, kulturnih ili sportskih zbivanja, naziva prodavaonica, tvrtki, obrtničkih radionica, televizijskih emisija, čak i novina … a sve to u državi u kojoj je prema ustavu u službenoj uporabi hrvatski jezik.
   Unatoč, doduše rijetkim, apelima jezikoslovaca da se pravilno (pre)imenuju, primjerice, pogrešni nazivi festivala poput Pula film festival u Pulski filmski festival ili novijega lingvističkoga križanca One take film festival Zagreb u Zagrebački festival filmova jednoga kadra, ništa se nije promijenilo. Naprotiv, krugovi jezičnih barbarizama samo se šire. Tako smo u Hrvatskoj dočekali i stručne knjige domaćih autora, ali s engleskim naslovima.
   Spomenimo tek jedno takvo izdanje, knjigu što ju je ovih dana mlada zagrebačka psihologinja objavila pod naslovom »Coming out«. Ta engleska fraza označava javno deklariranje homoseksualnosti, na hrvatskome bismo rekli izlazak iz sjene ili iskorak.
   Zašto takvi naslovi ostaju neprevedeni i zašto se autori ne potrude pronaći primjeren izraz na hrvatskome, osobito kad nije posrijedi potreba međunarodne znanstvene komunikacije, neizbježno je pitanje u situaciji kada nam anglizmi preplavljuju materinski jezik do te mjere da se počinjemo osjećati nepismenima.
   Znanstvenici nerijetko strani naziv opravdavaju onim što zovu zahtjevom struke, iza čega se, valja priznati, u mnogih lako sakrije nepostojanje želje da se u vlastitome jeziku pronađe riječ za novi pojam.
Nasuprot grubom, izravnom presađivanju anglizama postoji i ono suptilnije, tim opasnije, kada se uz engleske riječi u hrvatskim novinskim tekstovima stavlja njihov prijevod. Evo primjera: jedne dnevne novine pišu o ilegalnim automobilskim utrkama noćnim Zagrebom.
   Novu zabavu, s nepodnošljivom lakoćom jezičnoga papagajstva, nazivaju street race, a tik uz engleski naziv u zagradama objavljuju hrvatski prijevod, valjda za one manje upućene u »dražesti« jezičnoga globalizma. Tako hrvatski naš svagdanji, kako mu znamo tepati dok istodobno nimalo obzirno potiremo njegove vrijednosti, postaje pomoćnim jezikom u razumijevanju engleskoga.
   Taj sociolingvistički fenomen izvanredno je uočila poznata jezikoslovka Nives Opačić. U svojoj novoj knjizi »Hrvatski u zagradama«, s podnaslovom »Globalizacijske jezične stranputice«, objavljenoj u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade, pod uredništvom Anite Šikić, donosi abecednim redom nanizane engleske izraze koje prati mala studija što ubojitom snagom jasne i čvrste argumentacije pokazuje kako mi sami svoj materinski standardni jezik stavljamo u zagrade kao objašnjenje engleskih riječi upotrijebljenih u novinskim člancima.
   Uz svaki primjer naveden je njegov izvor i autor te prijevod izraza što pridonosi vjerodostojnosti i didaktičkoj svrhovitosti zapisa, koji poput priručnik pokazuju da se sve englesko može prevesti na hrvatski. Pri tomu Nives Opačić, iza koje je četrdesetak godina praćenja hrvatskoga jezika u javnoj porabi, naglašava da prstom nikad ne upire u osobu nego u pojavu.
U predgovoru knjige kao u svojevrsnu ogledu o stanju duha u hrvatskome društvu upozorava da su u zadnjih petnaestak godina promjene u hrvatskome jeziku sve brže, da je svekoliko znanje – a pogotovo znanje hrvatskoga jezika i o hrvatskome jeziku – sve manje, a neodgovornost prema pisanoj i izgovorenoj riječi sve veća.
   Na žalost, lako se složiti s tvrdnjom da je u svemu što smo dosad zvali kulturom, pa i u jezičnoj kulturi, u njezinim, preciznije rečeno, ostatcima ostataka zavladala ravnodušnost. Zanos devedesetih, kada smo sa stvaranjem hrvatske države osvajali i jezičnu slobodu, duboko svjesni važnosti hrvatskoga jezika kao neprijeporne odrednice nacionalnoga identiteta, kao da se istopio pred kušnjama novoga vremena.
   Suočeni smo s općom nebrigom za hrvatski jezik, koja se – kakva li apsurda! – ogleda i u smanjenju broja sati materinskoga jezika u osnovnim školama. Nedostaje nam jezična politika, mjerodavne institucije šute, a šute i političari – naravno šute o jeziku držeći da je ta tema izgubila svoj politički potencijal te stoga zaista više ne može privući birače.
   Mediji pak, oni isti koji nekritičnim preuzimanjem engleskih riječi i fraza hrvatski čine sve manje razumljivim njegovim vlastitim govornicima, o hrvatskome pišu i govore samo u slučajevima kad se kakav jezični prijepor, stvarni ili izmišljeni svejedno, napumpa do veličine prvorazrednoga skandala. K tomu, standardni jezik valja učiti, što predmnijeva stanoviti napor, a u kulturi lagode i užitka lakše je meditirati u kući Big Brothera negoli se baviti jezičnim i pravopisnim normama.
   Je li uzrok tomu kakva hrvatska posebnost ili nas, volimo reći, estradizacija duha pa i onoga jezičnoga zahvaća kao prirodan dio današnjega svijeta? Nives Opačić nalazi da su moćna tehnologija, mediji i industrija zabave osobito mlade ljude diljem svijeta prometnuli u »konzumente«, u ovisnike te iste tehnologije i medija. Po cijelom svijetu gledaju se iste TV serije, jede ista na brzinu pripremljena hrana – fast food – i piju ista pića, a mediji su ti koji »dizajniraju i mišljenje, i ukus, i potrebe, i moral«. Riječju, novi kolonijalizam je drugo ime za profit.
   Iz svega toga proizlazi potreba za oponašanjem moćnih pa time i najmoćnijega jezika – engleskoga. Znana kao zauzeta čuvarica dobra hrvatskoga, Nives Opačić će tragom jezika kao precizna društvenoga seizmografa ustvrditi da vlast nad jezikom u medijima preuzimaju pokondirene tikve, snobovi, poluobrazovani pomodari koji smatraju da je vrjednije, umnije, pametnije pa i probitačnije rabiti strani jezik umjesto hrvatskoga.
   Naravno da hrvatski nije izoliran, dodaje, on neizbježno prima engleske izraze prodorom novih tehnologija, ali pogrešno je trčati im u susret, pomagati mu u tom prodoru i od vlastitoga jezika stvarati bastardni jezik koji je smiješan i anglosaksonskim »uzorima«.
   Treba li uopće kazati da nitko razuman nije protiv toga da mladi ljudi znaju engleski. No, problem je u tome što je njihov engleski sveden na 200 riječi, i to su razgovorne fraze uglavnom iz američkoga žargona, čak šatrovačke fraze. To potvrđuju podatci o tome da na prvoj godini studija engleskoga jezika studenti padaju iz engleskoga diktata jer ne znaju pravilno napisati engleske riječi.
Stoga mlade treba poticati na učenje hrvatskoga standardnog jezika jednako kao i engleskoga, istodobno jačajući im svijest o važnost materinskoga jezika. Treba početi od – hrvatske abecede budući da ni nešto tako temeljito za svaki jezik kao što je abeceda u hrvatskome jeziku »ne štima«.
   Slova hrvatske abecede čitaju se na engleski način pa svakodnevno slušamo pogrešno čitane kratice, primjerice, PTSP kao pi ti es pi umjesto pe te es pe ili CV, latinsku kraticu za curriculum vitae, kao si vi. No, mnogi idu i korak dalje pa se engleskim koriste kao posrednikom u preuzimanju grčkih slova. Primjer je nova serija Olympusovih fotoaparata nazvanih po grčkom slovu µ, mi, koja je u Hrvatskoj preimenovana u »mju seriju«.
   Kad se svlada abeceda, jamačno je lakše razumjeti zaključak koji se nameće nakon niza ilustriranja uporabe engleskoga uz hrvatski kao drugi ili pomoćni jezik. Kada je početkom godine tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank riječkoj Sveučilišnoj knjižnici predao vrijednu donaciju, jedan je dnevni list objavio da je tom prigodom otvorio »American Corner, odnosno kutak za sve one koji o američkoj kulturi žele doznati više«. Zaista, taj American Corner je tako dobro objašnjen da poželite tamo biti. Stoga se autorica poticajne knjige »Hrvatski u zagradama« s razlogom pita: Ako je hrvatski dobar za objašnjenje, zašto je strani naziv uopće potreban?!
   To je pitanje njezin ceterum censeo ne samo u slučaju američkoga kutka nego i Jack Daniel"s Barbecue Competitiona na Jarunu, što će reći natjecanja u roštiljanju, Bay Watcha po naški spasilačke službe, prime timea – udarnoga, najgledanijega termina i breaking newsa – najnovijih vijesti… Više i nije vijest da se hrvatske novine moraju čitati s englesko-hrvatskim rječnicima jer kako odgonetnuti značenje svih tih silnih uljeza u hrvatsko pismo i govor.
   Valja ponoviti da knjiga »Hrvatski u zagradama« nije knjiga protiv engleskog jezika, ali jest za hrvatski. Jer, kako kaže njezina autorica, bio bi apsurd da nakon tolikih stoljeća življenja u drugim državama, kad konačno imamo vlastitu hrvatsku državu, u njoj – zaslugom nas samih, izgubimo vlastiti, hrvatski jezik. Globalizacija je samo izgovor i traženje dežurnoga krivca negdje drugdje i u nekom drugom, uvjerena je Nives Opačić, koja utemeljeno, dosljedno i beskompromisno razotkriva stranputice hrvatske jezične zbilje.
   Hoće li takvi napori donijeti ploda, teško je reći bivajući u procijepu između crnih slutnja o prijetnji nestanka hrvatskoga i optimističnih pogleda koji lapidarno odvraćaju: globalizacija je stara koliko i svijet, jučer svileni putovi, danas naftovodi, jučer latinski, danas engleski. Hrvatski je preživio nemirna stoljeća pa zašto i u onim nadolazećima koja ne će biti ništa mirnija, ne bi nastavio svoj povijesni hod?. Vau, jamačno će uskliknuti mnogi čitatelj, po engleski, moderno, kak" se šika (iako se u hrvatskome tim stranim vau označava lavež pasa). Pitanje s početka teksta kao da dobiva smisao Pitijina zareza.