Kult kulture

Vesna Kusin, Vjesnik 19. ožujka 2007.

Može li Muzej Narona ostati bez slavne Livije? Odnosno treba li u njemu stajati njezina kopija ili original? Može li to bolno pitanje riješiti Ministarstvo kulture?

Kako se odnositi prema skrivenoj baštini, onoj koja pod zemljom čeka da je se otkrije ili je već ubicirana (dakle, znana) pod nogama prolaznika koji kroče mnogim gradovima ili drugim manjim naseljima? To pitanje iniciralo je prošlog tjedna Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja, želeći se oduprijeti suvremenom urbanizmu i investicijskom kapitalu koji se nemilosrdno odnosi prema mogućim arheološkim nalazištima. No, i o onoj već pod zemljom otkrivenoj ne postoji uvijek prava skrb.
Jedan od iznimnih primjera takvih otkrića prije desetak se godina zbio u Vidu pokraj Metkovića, u nekadašnjoj Naroni, gdje su pronađene kolosalne statue unutar Augusteuma, rimskoga hrama, koji se zapravo nalazio u takozvanim Plečaševim štalama. Te su skulpture kao senzacionalni nalaz, nakon što je većina najbolje očuvanih očišćena u Arheološkom muzeju u Splitu, prikazane na izložbama u Oxfordu, Barceloni, Vatikanu i naposljetku u Zagrebu, odakle su proteklog vikenda vraćene u Vid, gdje je već nad arheološkim lokalitetom podignut Muzej Narona u koji one sada ulaze na svoja nekadašnja mjesta - rekonstruirani hram Augusteum. U tom muzeju bit će izloženi i drugi nalazi s toga područja, ali neki ključni, izgleda, ipak ne. Riječ je o poznatoj Liviji čije je tijelo iz Vida nekoć dospjelo u Opuzen, a glava završila u Oxfordu. No, dobrohotnošću kustosa Ashmolean muzeja u Oxfordu, ta je glava, zahvaljujući zalaganju nekadašnjeg ravnatelja splitskog arheološkog muzeja Emiliju Marinu, dugoročno posuđena splitskome i mnogi se još sjećaju tog sretnog trenutka spajanja skulpture u jedno tijelo. Takvo je bilo izloženo i na oxfordskoj, barcelonskoj i vatikanskoj izložbi, ali ne i zagrebačkoj, na kojoj je originalno tijelo zamijenjeno kopijom. Želja da se u Muzeju Narona u stalnom postavu izloži originalno, međutim, neće biti uslišana, jer je tu molbu odbilo opuzensko gradsko vijeće. Kao razlog navedeno je njegovo trajno postavljanje na otvorenom gradskome trgu.
Slična sudbina namijenjena je i naronitanskom Tiberiju čije su noge u Vidu. Kojeg li apsurda! Do slavnog otkrića te su statue bile zabačene pod općinskim stubištem. Sada kada ih čeka dostojno mjesto, mjesto za koje su bile i izrađene, Muzeju Narona se nude kopije iako je logičnije da u muzeju stoje originali, a na javnom trgu kopije. Ta i Michelangelov je David u Firenci s trga prebačen u muzej, a kopija ostavljena u javnom prostoru trga. Apsurd je to veći što je Ashmolean muzej iz Oxforda voljan posuditi Livijinu glavu bar do kraja 2008., a Opuzen i dalje »svoje« ne da!
Ima li za to rješenja? Tko može i treba presjeći taj gordijski čvor? Riječ je o hrvatskoj baštini. Za naronitansko nalazište podignut je muzej čiju je izgradnju financiralo Ministarstvo kulture. Riječ je o autentičnom mjestu nalaza nad kojim je podignut muzej. Dakle, sve bi naronitanske skulpture trebale tamo i završiti u idealnim muzejskom uvjetima kakvi su uspostavljeni. Ako ne ide drukčije, Ministarstvo bi kulture ipak trebalo povući konačni potez i donijeti tu sudbonosnu odluku. A u Opuzenu na otvorenome treba izložiti kopije koje se mogu i zamijeniti kad vremenom oronu. U suprotnome, kad već budu uništene, na njihovo će mjesto doći kopije, a dosad očuvani originali će nestati.