Komentar

Branka Valentić, Vjesnik 23. lipnja 2007.

Dok je djeci dosta škole, autoriteta i roditeljskih pitanja, roditeljima je, uglavnom, dosta života.
Dvije lijepe maloljetne djevojke prošloga su tjedna nestale iz rodnoga Splita, otisnuvši se u ljetnu avanturu na Brač. Policija ih je, nakon preuranjenog ljetovanja, pronašla na splitskim Pujankama, potpuno mirne. Doduše, javile su se telefonom unezvjerenim »starcima« kad su se vidjele na naslovnici Slobodne Dalmacije, ali nisu žurile kući, nego polako, »vrag odnija prišu«.
Jedan od očajnih očeva, koji je na plus 40 punih dvanaest dana pokušavao pronaći svoju kćer, obrušio se na institucije sustava. Te kriva je policija, kriva je škola, kriva je država. Mala, pak, misli da je za sve kriv »ćaća«, a »ćaća« tvrdi da je krivnja na baki koja je maloj i njezinu bratu previše puštala.
Kad god mogu, pišem priče u kojima stajem na stranu djece, a protiv policije, škole, odvjetništva, roditelja. Ali da je roditeljima lako - bome nije! Jasno je da klincima fali štošta, a najviše odgoja i roditeljskog vremena, jasno je da im je teško odrastati u svijetu u kojemu se svakoga dana mora imati više, a znati manje, u kojem je važnije biti mršav nego načitan, u kojemu se ne pita odakle lova, nego zašto se love nema.
No, činjenica je da su životi roditelja u Hrvatskoj dosegnuli kritičnu točku. Dijete se ne treba kažnjavati, na dječje izbore ne treba utjecati, ponavljaju kao mantru pedagozi, psiholozi i svi drugi »ozi«. Za djecu treba imati razumijevanja, isto kao i za šefa, direktora, ženu, muža, ministra, vlasti i oporbu.
Djecu treba pustiti da slobodno odrastaju, ali im za to omogućiti sve potrebne uvjete. Što su uvjeti, ne zna nitko. Je li uvjet mobitel od tisuću ili dvije kuna? Koliko je pari tenisica godišnje uvjet za dobro roditeljstvo da se dijete ne osjeti izgnano, različito, drukčije?
Treba li klincima preko vikenda ostaviti prazan stan i pun frižider i pustiti ih da pozovu svoje male ulične horde ili ih svakoga dana treba razvoziti na tri izvanškolske aktivnosti kao da sami nemaju noge? Je li izvanškolskih aktivnosti bilo i u naše vrijeme i jesu li naši »starci« bili loši roditelji zato što nas nisu razvažali, što smo ih se ponekad bojali i što nismo mislili da kad god žele, mogu otići na banku i uzeti koliko nam treba.
Jer, većina roditelja koje poznajem uglavnom se osjećaju kao dio hotelskog servisa i bankomati kojima se, za razliku od pravih, ne smije dogoditi da ostanu bez novca.
I dok je djeci dosta škole, autoriteta i roditeljskih pitanja, roditeljima je, uglavnom, dosta života. Jedini se spas nazire u tome da ih na neko vrijeme pošaljemo na more. A i zato nam opet treba lova.