Komentar

Branka Valentić, Vjesnik 28. srpnja 2007.

Možda nije normalno hranu kupovati u trgovini kućnim ljubimcima, ali mi se, daleko bolesnijim, zbog ubijenog praščića čini dizati državu na noge.
U nedostatku aktualnih tema, ili, iskrenije, zbog toga što mi se više ništa ne radi, a u poplavi straha od terorizma koji je u potpunosti zagušio svijet, pada mi na pamet jedna priča koju sam nedavno čula, a koja na najbolji način opisuje tko je lud i tko je luđi od ludoga.
Ovako... Jedan je čovjek s ovih prostora, nije ni važno odakle, u vremenu rata odselio u Ameriku. I uspio. Ne znam, doduše, čime se točno bavio, ali priča kaže da je u nekoliko godina uspio kupiti stan u New Yorku, dobro, ne baš na Manhattanu, ali možda u Brooklynu ili Queensu, no svakako - kupio je stan, radio je, imao je lovu, uspjeh, živio je američki san.
I onda je taj novopečeni Amerikanac poželio da ga u njegovu izobilju vidi i posjeti obitelj s jugoistoka Europe. Sve je pripremio, nakupovao piće, hranu, ukrasio dom šarenim američkim balonima punjenim helijem, unajmio klauna, striptiz djevojku koja iskače iz torte, ali je znao, dobro je znao da prave fešte neće moći biti ako se na stolu ne pojavi malo prase. I otišao je u kupovinu. Obišao je cijeli grad, pretražio državu i shvatio da se u Americi ne prodaju odojci, jer se ubijanje tako malenih životinja smatra nakaradnim, ali i neisplativim.
I tako je junak ove priče očajan sjeo, stao misliti i nakon nekoliko sati mu se razbistrilo. Vidio je on praščiće i u New Yorku, samo ne u mesnici, nego u pet shopu. I tako je kupio ljubimca, dovezao ga kući, te mu brzo pokazao koliko drži do životinjskih prava.
I kako je običaj i praksa, ostavio je odojčića obješenog na kuku na balkonu da se iz njega, prije no što ga gurne u veliku američku pećnicu, iscijedi krv.
Netko je to vidio, javio i u samo nekoliko minuta njegovu su zgradu opasale jake snage specijalne policije, a na balkon na kojem se cijedio beživotni kućni ljubimac, iz vojnoga se helikoptera spustila cijela regimenta maskiranih tipova. Naš je junak priveden, ispitan, i nekako je, prestravljenim Amerikancima koji su u njegovu činu vidjeli neupitnu terorističku nakanu koja započinje virtualnim žrtvovanjem životinje, uspio objasniti da nije taliban, nego da samo dolazi iz zemlje u kojoj se jedu i male svinje. Priča je završila tako da je frajer morao napustiti zemlju, prodati stan da bi platio troškove vojno-redarstvene akcije i vratiti se u zavičaj gdje se jedu odojčići.
I sad se pitam tko je tu lud. Dobro, možda nije normalno hranu kupovati u trgovini kućnim ljubimcima, ali mi se, daleko bolesnijim, zbog ubijenog praščića čini dizati državu na noge. A zapravo, sve ovo pišem jer mi na »Dalmatini«, kojoj mi je krenuti prema jugu, sve, ali stvarno sve strašno lijepo. Samo mi malo fale oni janjčići i praščići putem. Možda je primitivno, ali je tako. I što sad.