Uz Božić 2007.

Dobrila Stella, Vjesnik 24. prosinca 2007.

Potrebno je nadići razinu Homo oeconomicusa i otkriti svijet ljudskih i kršćanskih vrednota Onaj tko je najbolje znao što je život jer je sam bio Život, poručuje nam: »Ne živi čovjek samo o kruhu...«, kaže mons. Marin Barišić.
Tijekom ovogodišnjih božićnih blagdana potrošit ćemo rekordnih 12 milijardi kuna, ali za taj novac nećemo moći kupiti duhovni mir koji nas hrabri u očaju i tješi u patnji.
Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić u razgovoru za Vjesnik upozorava na iskušenja kojima se suvremeni čovjek mora oduprijeti ako ne želi da njegovo moralno tkivo istrune zbog popustljivosti prema vlastitoj sebičnosti i prevladavajućem potrošačkom mentalitetu.
• Kako biti pravi kršćanin u ozračju potrošačkog društva i materijalističke ideologije koja poništava smisao Božića?
- Ne znam je li pretjerano reći da živimo u civilizaciji koja nam stvara snove, a oslobađa nas stvarnosti. Ali koliko god se čini da potrošačko društvo i materijalistička ideologija osvajaju prostor, ipak u svakom ljudskom srcu postoji neugasiva čežnja za smislom života koji daleko nadilazi razinu proizvodnje i potrošnje, konzumerizma i profita. Koliko god je danas nemoguće izbjeći »moderne hramove sreće«, a to su trgovački centri, ipak je jasno da se sreća ne može kupiti jer ona ima pečat Boga. Netko reče: »Ako želiš znati gdje sreća ne stanuje, posjeti mjesta zabave i šoping-centre«. Smisao života potrebno je tražiti negdje drugdje, daleko bliže, u svom srcu i u odnosima prema drugima, u poštenju, solidarnosti, odgovornosti, dijalogu, praštanju, ljubavi. Pravi i istinski dar je sama osoba. Potrebno je nadići razinu Homo oeconomicusa, razinu stvari i otkriti svijet ljudskih i kršćanskih vrednota.
Onaj tko je najbolje znao što je život, jer je sam bio Život, poručuje nam: »Ne živi čovjek samo o kruhu...« Isus Krist nije samo uzor nego i Spasitelj čovjeka. On određuje identitet nas vjernika. Poznavajući njega, i mi sami sebi postajemo jasniji. Ako nešto ili nekoga ne poznajem, ne mogu ga niti ljubiti. Bez osobne vjere, bez poznavanja i iskustva Isusa Krista, Bog će biti nepoznat i dalek, tek samo jedna od ponuda na tržištu potrošačkog mentaliteta, a mi, umjesto svjedoka duhovnih i moralnih vrednota, ostat ćemo ovisnici i još veći širitelji profita i konzumerizma.
• Čini se kao da Božić iz godine u godinu počinje sve prije i da se sveo na puku materijalnu rastrošnost bez pokrića.
- Dobro ste primijetili da se Božić može svesti na sezonsko i prazno veselje umjesto da bude životna i istinska radost. U dobroj mjeri nismo samo djeca svog vremena, već smo često i djetinjasti. Želimo odmah i sve bez strpljenja, rada i došašća. Potrošački mentalitet ne samo da instrumentalizira vrijeme Adventa i događaj Božića, nego ih preko ponude i konzumerizma želi na svoj način zamijeniti i reći da svaki dan može biti Božić ako imaš novca i možeš uživati u stvarima. Konzumeristički mentalitet, koji je prisutan cijelu godinu, uz Božić želi biti još »pobožniji«, nakićeniji i bogatiji. Takav Božić bez strpljenja i nadanja, bez molitve i dobrotvornosti, bez susreta s Bogom i bližnjima može biti punina obilja stvari, a praznina duše i srca.
• Nije li paradoksalno da se upravo nakon Božića, koji nam donosi izravnu vezu s Bogom, osjećamo duhovno prazni i tjeskobni?
- Dakako, poslije takvog Božića, uz razočaranost neispunjene duše, suočavamo se i s ispražnjenim novčanikom. A onima kojima se Božić dogodio preko pomirenja s Bogom i čovjekom, kroz euharistijsko slavlje u zajednici vjernika u susretu s Novorođenim, radost raste i ispunja život i suživot jer Emanuel - Bog s nama - živi i odrasta u radosti našeg života i doma, zajednice i društva.
• Zašto se čini da je prava i iskrena vjera ujedno težak i hrabar izbor?
- Pitanje je postoje li uopće mogućnosti izbora jer čini se da je sve postalo relativno - jednako vrijedno. Ako postoji izbor, je li on određen samo korisnošću i ugodom ili ga određuje trajni kriterij dobra i zla? Izbor je uvijek na svoj način dramatični i opasni, ali isto tako radosni događaj jer rađa osobu i potvrđuje njeno dostojanstvo.
Čovjek se izborom ne samo opredjeljuje, već i sebe daruje. Vjerovati znači credere - cuor dare, dati srce. Biti vjernik ne znači samo prihvaćati nauk, načela, duhovnost, vrednote, ideale, već prije svega susret i vjera u osobu Isusa Krista. Ako vjeru učimo, a ne svjedočimo, ako je imamo u pameti, a ne i u srcu, neće nam puno značiti u našim dramatičnim izborima, a još manje će sa svojim posljedicama označiti naše svakodnevne poglede i stavove.
Kršćanin je pozvan tražiti i živjeti Božju volju koja je čovjekovo najveće dobro. No, Bog koji nas ljubi do kraja, ostavlja nam da njegovu volju slobodno prihvatimo. Čovjek, i sam ograničen i grešan, ne može spoznati što je volja Božja u njegovom životu i oduprijeti se zlu bez dara Božje milosti. A svaki dar, osobito Božji, prima se s ljubavlju i darovatelja u slobodi obvezuje. Osobnim iskustvom možemo se osvjedočiti u istinitost Isusovih riječi kako je njegov »jaram sladak i breme lako«.
• Živimo u svijetu koji u velikom dijelu ignorira Boga pa se malodušnost čini mnogo lakšim izborom, nego otpor koji iziskuje hrabrost i žrtvu. Jesu li vjernici danas dovoljno hrabri da se suprotstave prevladajućem mišljenju kad je ono u suprotnosti s Evanđeljem?
- Onaj tko se u svom životu uistinu opredijelio za Boga ljubavi, ne osjeća strah, nego smjelo i životom i riječju svjedoči za evanđelje i onda kad se ono predstavlja zahtjevnim i nemogućim današnjem mentalitetu. Odnos s Bogom je odnos ljubavi, a ljubav ne poznaje strah i kompromise, već potpunost i vjernost. Bog ljubavi je zbog nas postao malo dijete, rodio se i živio za nas. Poziva nas da mu se predamo kroz povjerenje i odgovornost jer se ljubav ljubavlju daruje i uzvraća. Egoizam i individualizam su izrazi straha i zabrinutosti za sebe. Danas nam je svima potrebno hrabrosti i odlučnosti, premda je strah trajno prisutna dimenzija ljudskog življenja koja se nadilazi povjerenjem u Boga i u bližnje.
• I pokojni papa Ivan Pavao II. stalno je govorio: »Ne bojte se plivanja protiv struje«. Zašto se, unatoč svemu, ipak bojimo?
- Da, Ivan Pavao II. često je upozoravao, posebno mlade, da se ne boje plivati protiv struje. Tko pliva protiv struje, živ je. Samo mrtve ribe plutaju nizvodno. Isto tako, u svom prvom javnom nastupu današnji papa Benedikt XVI. reče: »Mladi, ne bojte se Krista! On sve daje, a ništa ne oduzima«.
• Je li nastupila kriza kršćanske katoličke vjere i kako se oduprijeti podmukloj malodušnosti i sebičnosti koje svoje temelje uvijek grade na kukavičluku, što je najjasniji znak da smo krenuli putom koji nije Kristov?
- Kriza u svom značenju prosudbe i razlučivanja nije uvijek nužno negativna. A upravo to prati vjeru u svim vremenima. Malodušnost i sebičnost, egoizam i relativizam posljedice su straha za sebe i nepovjerenja u budućnost. Zato se čovjek zatvara, oslonjen sam na sebe postaje trska, a sebe spašava na račun drugih. Vjera u Isusa Krista ponajprije se očituje kroz svjedočenje i nasljedovanje. Krist nam daje smjelosti i odlučnosti da u licu drugog prepoznamo da nismo jedini i sami, da imamo braću i sestre, prosvjetljuje nas, osvjetljuje nam put izlaska iz tame sebe samih te da u bližnjima prepoznamo sliku Božju.
Više od hrabrosti potrebna nam je u ovom mentalitetu svetost jer je očito da su sveci - svjedoci u najvećoj mjeri spasili lice i dostojanstvo čovjeka kroz povijest, osobito u posljednja dva stoljeća.
• Crkvu se katkad proziva za manjak sućuti jer u braku i obitelji podržava stvarateljsku stranu Boga. Zašto suvremena obitelj teško pronalazi duhovni put do betlehemske štalice koju nam je Bog ponudio kao naočitiji dokaz pobjede ljubavi nad mržnjom?
- Ako se ikoga treba prozivati zbog manjka osjetljivosti za brak i obitelj, onda to sasvim sigurno ne bi trebala biti Crkva. Gotovo bi se moglo prigovoriti Crkvi da previše brani brak i obitelji tako da bi oni koji to omalovažavaju, mogli reći da je brak i obitelj izum Crkve. Crkva vidi obitelj cjelovito u svojoj antropološkoj i teološkoj dimenziji. Vidi je kao proroštvo u svijetu i model globalizacije svijeta. Brak i obitelj u kršćanskoj su viziji sakrament, prisutnost i znak Božje ljubavi prema ljudskom rodu, Krista zaručnika prema zaručnici Crkvi. Brak i obitelj su svetište ljubavi i svetohranište života. Crkva u braku vidi sliku Boga koji iz ljubavi stvara i nikad ne rastavlja svoje stvaranje od svoje ljubavi.
Ne podržati danas naravnu obitelj u svjetlu zdravog razuma znači rastaviti našu sadašnjost i budućnost. Betlehem i obitelj su međusobno i najuže povezani, kao što je i obitelj najprirodnije mjesto za slavljenje Božića. Neka Onaj, koji je s nama sklopio trajni savez postavši jedan od nas, podrži u vjernoj ljubavi sve bračne drugove i svojom prisutnošću blagoslovi sve naše obitelji.