Vrijeme apsurda

Tihomir Dujmović, Večernji list 20. siječnja 2008.

Zaboga, tko može imati što protiv povratka Ćopićeve “Ježeve kućice” na kojoj su generacije odrasle? Točno piše kolega u susjednoj redakciji dnevnog tiska: nit je srpska nit je hrvatska, to je tek – dječja književnost!
 Pričamo dakle o ambiciji da se u obaveznu lektiru vrate imena koja su neopravdano izbačena, pričamo o odnosu umjetnosti i politike. No, kad o tome pričamo, ja se u isto vrijeme sjećam sjajnih pjesama i zapisa Marune ili Vinka Nikolića, pa ipak nikad nitko od plejade ovih što zagovaraju povratak “Ježeve kućice” nisu godinama o tim pjesmama govorili kao o “običnoj”, ljubavnoj poeziji. Nikad!
  No, kad danas o povratku “Ježeve kućice” sufliraju ljudi koji su i ostarjeli a da su iz ideoloških razloga odbacivali umjetnike poput spomenutih, tad se na pitomu vijest o povratku “Ježeve kućice” gomilaju pitanja. Osobito ako imamo na umu programatski intervju što ga je Pupovac dao i eksplicitno poručio da je smisao ulaska SDSS-a u Vladu između ostaloga u tome da se “obnove oni oblici političkih vrijednosti koje smo imali u Hrvatskoj prije ratnog sraza i ratnih strahota koje su se dogodile, u sklopu kojih nije bilo bitno jeste li Srbin ili Hrvat kad je u pitanju opći nacionalni interes”. U kojem pitanju političkih vrednota što ih je odgajala Jugoslavija nije bilo bitno nacionalno određenje? S druge strane, čujete li: nije dakle bila srpska agresija negoli “ratni sraz”!
  Vratimo naravno “Ježevu kućicu”, ali uvrstimo u lektiru i pjesme Vlade Gotovca i Borisa Marune i vrsne eseje Vinka Nikolića i sve što nađemo kao sjajnu umjetničku baštinu! Ali mi to ne radimo! Mi ćemo zacijelo “vratiti” i nekog hrvatskog slikara srpskog podrijetla, ali su godine prošle a jednog Vanku, sjajnog slikara kojeg smo zbog ideologije izbacili, i dalje držimo u podrumu! Kad mu je bila izložba prije desetak godina, kroničari su zabilježili da su njegove slike bačene u podrum još za Šuvarova vremena!
  Danas nitko ni ne zna da je Vanka bio četvrti u nizu: Babić – Becić – Miše –Vanka! A tobože se držimo samo umjetničkih kriterija! Dakle, čemu se vraćamo kad se Ćopiću vraćamo? Zašto istinski ne baštinimo Viktora Vidu? Istinski znači vrednovati ga objektivnim umjetničkim mjerilima i staviti ga na vrh gdje mu je mjesto! Ako nam je umjetnost iznad svega, zašto ne afirmiramo istinu o Zvonimiru Dužmeliću, slikaru i grafičaru, Borgesovu prijatelju, kojeg je sam Borges birao da mu bude ilustratorom! “Ježeva kućica” doista jest solidna dječja književnost, ali ako afirmiramo Ćopića, zašto šutimo o drugim veličinama?
  Bojim se, stoga jer u ofenzivi “obnove vrijednosti u kojim nije bilo bitno jeste li Hrvat ili Srbin” s našim komunističkim pamćenjem afirmiramo vrednote koje je postavio Titov režim, pa Vankine slike i dalje držimo u podrumu. Najbolji analitičari pjesništva priznaju da je Viktor Vida jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, pa ipak onaj strah što ga je partija zavukla u kosti dugo je trajao! Jer, Viktor Vida jest vraćen u lektiru, ali nije vrednovan koliko njegov talent traži!
  U isto vrijeme Ćopića ćemo prevrednovati samo zato jer ga je Titovo doba afirmiralo! Viktor Vida, Boris Maruna, Vinko Nikolić, ako hoćete čak i slikar Vanka, baš kao Zvonimir Dužmelić – svi su oni bili tretirani kao obični bauštelci spram vrednota koje je Josip Broz urezbario u intelektualnu pamet ovih prostora. U njoj je Branko Ćopić velika cigla u komunističkom zidu od kojeg nismo ništa – izvan onog što je partija dopustila – smjeli vidjeli 50 godina. Zato pripazimo da se obnovom starih političkih vrijednosti ne bismo probudili u 1983. makar već bili u Europskoj uniji.