Metković, 4.12.2010. - Kada sam prekjučer u poplavljenom gradskom parku fotografirao Tomislava Zubčića kako se na svome biciklu vozi kroz vodu ni na kraj mi pameti nije bilo da bi to, možda, mogla biti njegova posljednja fotografija. Vijest koju sam večeras čuo, na žalost, bila je istinita. Nema više našega Zupe.
   Živo se sjećam one 1972. kada se u gradu pojavio stasit dvadesetjednogodišnji mladić kovrčave kose. Rukometaš, pojačanje RK Mehanike koja je tada bila u uzletu. I igrao je Zupa taj rukomet izvrsno. Nerijetke su slične rukometne priče momaka koji su u naš grad došli igrati rukomet i u njemu zauvijek ostali. Zupa je bio jedan od njih. Svoj Split stalno je nosio u srcu, a svome Metkoviću potpuno ga je dao.
   Nakon rukometnih dana Zupa počine raditi u ondašnjem Centru za usmjereno obrazovanje kao nastavnik stručne prakse. Nebrojeno je učenika koji su kod njega učili ne samo struku nego im je često bio i drugi otac, odgajatelj. Osebujnim pristupom svojim učenicima, često iz siromašnijih socijalnih slojeva, davao je ono nešto više od gologa školskoga programa.
   S vremenom se Zupa aktivno uključuje u kulturna zbivanja u gradu. Najprije kao glumac amater u lokalnoj kazališnoj družini, a zatim i kao umjetnik koji je zavarivačkim aparatom, elektrodama i limom radio neobične skulpture. Kao glumac, bio je dobitnik najviših priznanja na kazališnim amaterskim smotrama, a kao kipar, svoju sklonost prenosio je i na svoje učenike. Rijetke su bile izložbe u Gradskome kulturnom središtu na koje Zupa nije doveo svoje bravare. Bio je Zupa i planinar koji je znao svoje učenike animirati da skupa s njim krenu na osvajanje mnogih vrhova u okolici. Veliki bijeli križ na Marinu vijencu, u spomen na Domovinski rat, djelo je njegovo i njegovih planinara iz PD Šibanica.

   Ni to Zupi nije bilo dosta. Kada je započeo projekt Maratona lađa, izabran je glumiti kneza Domagoja. Nije ga Zupa glumio, tih dana Maratona - on je bio knez Domagoj. Pjesma Metkoviću moj lipi u njegovu izvođenju bit će ubuduće samo još jedna od vječnih uspomena na nj.
   Na žalost, osebujni Tomislav Zubčić malo je mario za svoje zdravlje. Svi su to znali, a znao je, sigurno, i on. Nekad sportaško srce nije izdržalo. Izdalo ga je kada se na svome biciklu kretao prema poplavljenim područjima na desnoj strani grada. Dan nakon što je organizirao svoje učenike da pomognu u punjenju vreća pijeskom.