Metković,
6.1.2012. - Nevjerojatno je da se to već prije nije dogodilo. Malen korak za nadležno Ministarstvo, ali velik za cjelokupni obrazovni sustav jer je, izgleda, netko zbrojio dva i dva.
Nevjerojatno je da se već godinama tisuće hrvatskih roditelja suočava sa stresom koji njihova djeca donose iz škole. Javno se o tome govorilo na sva usta, organizirani su bezbojni okrugli stolovi i svi su se slagali da nam obrazovni sustav ne štima, da su nam programi prenapuhani, da djeca bubaju silu podataka s kojima kasnije ne znaju što će. Čista obrazovna bulimija. Nauči danas za ocjenu, da bi već sutra naučeno povratio i tako stvorio mjesto za nove besmislene podatke. Što našem osmoškolcu znači podatak o tome koliko se ovaca osriže u Australiji i koje su najznačajnije luke u Istočnoj Kini…? Mora li drugaš znati što je županija? Koliko li se samo djece kojima se silni podatci nameću u nevrijeme proglašava glupom, nesposobnom?
Ipak, izgleda da je krenulo, samo da ne stane. Zaključivanje ocjena na kraju prvoga polugodišta, koje je bitno kraće od drugoga, dovodilo je do ludila i učenike i njihove nastavnike. Sve je bilo propisano Pravilnikom o ocjenjivanju. Toliko ovoga, toliko onoga pa je forma je bila važnija od sadržaja. Nakon nepuna tri mjeseca nastave trebalo je zaključiti (valjda zaključati) ocjene. Staviti ih u nekakav zatvor? Stres je bio obostran, i onima iza katedre i onima ispred nje, bez obzira otkuda gledali. I koja korist od toga svega?
Bogu hvala se našao netko pametan koji će ukinuti tu besmislenu praksu. Poslužimo se sportskim primjerom. Što na kraju utakmice znači kakav je rezultat bio na poluvremenu? Učiš cijelu godinu, skupljaš ocjene. Pa neka konačna bude rezultat svih njih.
Nadamo se da se će na ovome malom" primjeru krenuti i dalje. I ne samo u osnovnom i srednjem školstvu. Čeka nas i visoko obrazovanje. Čeka nas i revizija Bologne u koju smo tako nespremno ugazili, a glagol ugaziti je vrlo osebujan u našem jeziku.