Metković, 15.1.2012. - Samostalna je Hrvatska rođena kao neželjeno dijete koje je međunarodna zajednica u začetku ignorirala smatrajući ga mulcem. Nitko mu nije htio biti „otac“.
  Republiku Hrvatsku prva je priznala Slovenija. Bilo je to 26. lipnja 1991., dan nakon što su te dvije bivše jugoslavenske republike proglasile neovisnost, no u međunarodnim relacijama to je značilo manje od onoga kada se na Eurosongu Grčka i Ciar međusobno počaste s deset bodova. Priznale su je te godine i neke bivše države nastale raspadom SSSR-a, prije svih Litva. Tračak nade pojavo se koncem 1991. kada je Njemačka odlučila priznati Hrvatsku, ali je, zbog mira u Europskoj kući, to zamrznula za 15. svibnja sljedeće godine. Naime, naša je buduća „obitelj“ (ako tako glasujemo 22. siječnja) odlučila da će Hrvatsku tada priznati u paketu.
   Ipak, prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bila je Island. Bilo je to 19. prosinca 1991., a nakon Islanda to je13. siječnja 1992. učinila Sveta Stolica. Rusko priznanje u veljači i američko u travnju značilo je da je sve ostalo samo stvar vremena, iako na svijetu još ima država koje Hrvatsku nisu priznale, ali one nam ništa ne znače. Hrvatska o 20. obljetnici, kako glasi naslov, mogao bi imati i podnaslov: Hrvatska između dva referenduma. Prvi je bio 19. svibnja 1991. kada se čak 93.24% građana izjasnilo za samostalnu i neovisnu državu. Da su znali kako će proživjeti sljedećih 20 godina pitanje je koliki bi bio taj postotak. Možda, ipak, veći od 50, no s time svatko može špekulirati kako hoće.
   Oni koji, prema staroj navadi, nedjeljom ručaju u podne i prilegnu već u trinaest sati, propustili su vidjeti Stankovićev Nedjeljom u 2 koji je ugostio Gorana Dodiga, čovjeka koji se svojedobno kretao hrvatskim političkom scenom, ali kojega hrvatski narod nije uspio prepoznati. Možda je baš to bila njegova sreća. Dakle, prof. dr. sc. Goran Dodig, dr. med., specijalist psihijatrije, pozvan je u emisiju da objasni svoje euroskeptične stavove. S druge mu je strane stajao voditelj, vjerojatno uvjereni eurofil, što je, naravno, njegovo pravo, mada se moglo zaključiti da i Stanković koleba u nekim detaljima. I što je Dodig, kao obrazovan čovjek koji se kreće u isti tako obrazovanim krugovima, rekao?
   Prije svega nešto o Goranu. Goran je rekao da je iz partizanske obitelji, da mu je otac bio partizan, Hrvat i katolik. I puno je takvih bilo u Dalmaciji koji su se (zbog talijanskoga fašističkog terora) priključili partizanima, ali su se nakon rata vratili svojim obiteljima i živjeli običan život. Nisu tražili nikakve privilegije niti se angažirali u politici. Jednostavno, odradili su svoj dug prema (Hrvatskoj) domovini ili, ako baš hoćete, svojim obiteljima. Reći u ondašnjoj Jugoslaviji poslije Drugoga rata da si partizan, Hrvat i katolik bilo je, jezičnim žargonom rečeno, oksimoron. Nešto kao drvene maše, noćno dežurstvo ili živi mrtvac.
   E, Dodig je rekao nešto tako jednostavno i razumljivo da bi o tome svatko trebao razmisliti. Stalno nam tupe da će nam ulaskom Hrvatske u EU biti puno bolje i da će mladi moći tražiti posao u bilo kojoj europskoj državi. Oksimoron, drvene maše, živi mrtvac… Zašto bi nam mladi trebali tražiti posao izvan Hrvatske, ako će tu biti tako dobro? U redu, neka neki mladi odu raditi vani, zarade nešto i vrate (?!) se doma, ali problem ove države bit će puno veći. Odlazit će nam za boljom zaradom intelektualne i znanstvene mlade elite, jer prošlo je svršeno vrijeme Dodigovo i njegovih proljećara koji su bili spremni robijati za Hrvatsku. Danas mladi traže sve i odmah.
   Druga opasnost, koju je Dodig oprezno zamotao u celofan da ne bi bio proglašen ksenofobom, jest da je Hrvatska zbog svoga položaja, prirodnih ljepota i klime vrlo atraktivna za useljavanje. Imamo mi primjer iz bliske nam prošlosti. U nekadašnjoj JNA svi koji su išli u mirovinu ili, ako baš hoćete, penziju mogli su birati mjesto gdje će oni (i njihove obitelji) provesti ostatak života. Znajući da se u ondašnju vojnu mirovinu išlo relativno mlad značilo je da je i ta obitelj još imala djecu koja se nisu osamostalila pa su išla s roditeljima. Što mislite što su ondašnji oficiri, a zna se koliki je postotak Hrvata bio među njima, birali? Prokuplje, Kraljevo, Mrčajevce? Ne, Split, Pulu, Rijeku.
   Budimo iskreni i odgovorimo na pitanje bojimo li se stranaca kojih svake godine milijun dođe odmarati se na našu obalu? Odgovor je ne. A, bojimo li se stranaca kojih bi milijun došlo na našu obalu i trajno se naselilo? Odgovorite sami. Ima li u Vašem odgovoru ksenofobije? Ima u istoj mjeri koliko i u kvotama koje EU države uvode useljenicima, u istoj mjeri za kojom je posegnuo Sarkozy kada je rumunjske Rome deportirao iz Francuske… Ne zaboravimo, Quod licet Iovi, non licet bovi.
   I za kraj jedno čisto ljudsko pitanje. Mučimo se našu djecu školovati, dati im kruh u ruke. Radimo li to da bi nam živjela po bijelome svijetu ili da bi bila tu blizu nas? Je li nam svejedno unuke gledati jednom, dvaput godišnje ili uživati u njima svaki dan, pričati im priče iz svoga djetinjstva i one koje su nama pričale naše bake i djedovi? Okrenimo se oko sebe. Imamo Internet koji bezbroj ljudi trenutno rabi da bi pronašlo svoje korijene, jer, nije lako biti repa bez korijena. Svaki te vjetar može otpuhnuti.