vijesti www.metkovic.hr

 Komentar

Nije išlo, pa nije išlo

Metković, 27.1.2012. - Večeras su Hrvati birali između rukometa i kulture. Bilo je onih koji su izabrali jedno ili drugo, a svakako su profitirali oni koji su birali i jedno i drugo. Jer u drugome ne možeš izgubiti.
   Prvo, prvo. Utakmica stoljeća, milenija ili kako je već mediji u svome napaljivačkom interesnom stilu nisu već „krstili“, svakako je i u (nadam se još uvijek) najrukometnijem gradu u Hrvata praćena s dužnom pozornošću. Na žalost, nije nas išlo. Vrlo dobro prvo poluvrijeme budilo nam je očekivane nade, no uslijedio je potop. Ne znam kako je izići na megdan suparniku pred 20 tisuća napaljenih navijača, no vjerujem da nije lako. Bilo je tu i „šutite, vi ste ustaše“, „biće mesa…“ i još štošta, ali na to se ne treba previše obazirati. Ništa novoga, barem onima koji su nešto naučili iz povijesti za koju su još stari Latini rekli da je magistra vitae. A bilo je i korištenja suvremene tehnologije. Ne znam jeste li u jednome trenutku uočili kada je Losert branio penal? Jeste li na njegovome licu uočili zelenkaste krugove koji potječu od brojnih lasera. Nije ni čudo što su naši golmani branili katastrofalno. Naravno, režija je na sve moguće načine izbjegavala pokazati takve situacije.
   Bili je tu nekih drugih stvari. U strahu od većih nereda naša granična policija je (očito) dobila naputak da u Srbiju ne pušta ni one navijače koji su imali osigurane ulaznice. Sve po „sistemu“ bolje spriječiti nego liječiti.
   Ipak su naši sa Srbima odigrali jedan sportski susret koji je na terenu i sportski završio. Naši su čestitali, večeras boljima, i mogu žaliti za popuštenim, ali, kako bi Zagorci rekli „niš škode“. Ne bi ova država ništa profitirala ni da su naši dobili, kao što neće izgubiti tim porazom.
   Evo i drugoga. Diljem Hrvatske večeras su Hrvati pohrlili u muzeje. Sedma zaredom Noć muzeja ponovno se pokazala dobitnom kombinacijom. Mi smo posjetili Ornitološku zbirku u Metkoviću (budući Prirodoslovni muzej) i Arheološki muzej Narona u Vidu i uvjerili se koliko smo gladni kulture. Naravno, kada nam se nudi besplatno, ali, nije li to njen smisao, jer, kao što ne bismo trebali plaćati zrak koji dišemo, tako ne bismo trebali ni plaćati ono što nas čini boljim.
   U Zbirci smo se iznenadili mnoštvom roditelja koji su svoju djecu doveli vidjeti ptice koje su nekada živjele u delti Neretve, a pravi „šok“ je uslijedio u Vidu. Nemaš se gdje parkirati.
   Evo i jedne primjedbe projektantu. Rako nije računao da bi se kroz uski ulaz u muzejski prostor (i isto tako uske stube (ili skale) moglo penjati više od nekoliko ljudi istovremeno. Jedni se penju, drugi silaze, kći pridržava staroga oca koji hodajući rešetkastim podom štapom pokušava ubosti na sigurno.
   Penjem se uskim stubama i na pločniku pred hramom zatječem prizor kao pred bankom s janjetinom na Gospu Ledenu. Moraš se gotovo laktati. S galerije se čuju tamburice. To članovi tamburaške sekcije KUD-a Metković svemu daju domaći štih. Silazim ponovno pred Augustej. U prostoru nesuđenoga muzejskog kafića postavljena je etnografska izložba na temu neretvanske torbe, kakvih se (Bogu hvala) u Vidu nađe još podosta. Tu su i greben i gargaše, preslica i vreteno... Ali prava atrakcija bile su dvije vidonjske bake koje su demonstrirale vještine što padaju u zaborav. Vjerojatno se vještina kukičanja neće tako lako izgubiti, mada baš i nisam siguran u to, ali predenje vune je nešto što se žurno treba prenijeti na nove naraštaje. Najbolje je preskočiti i djecu i unuke i prenijeti to na praunuke. Samo, gdje još naći vune?
  Kraj bakica stajao je tkalački stan. Šteta što je u lošemu stanju. Pola dijelova nedostaje, ali ipak je sačuvan i trebalo bi ga rekonstruirati i po uzoru na neke naše krajeve oživjeti. Neka djeca vide kako se nekada proizvodilo platno prije nego se ova država odlučila na uvoz jeftinoga svega i svačega.
Ivica Puljan