Metković, 14.2.2012. - Godina je 1974. Studentski dom Cvjetno naselje u Zagrebu. – Cimeru, idemo nešto pojesti – rekao mi je Dugi, dvije godine stariji domski vuk koji je odavna snimio sve moguće sheme studentskoga preživljavanja.
   Njega i još nekolicinu docimera s četvrtoga kata trećega paviljona slijedio sam bez riječi. Nismo otišli daleko. Preko puta, u Vjesnik.
   Koju su oni shemu imali s portirom na kapiji nisam ih pitao. Jednostavno, ušli smo u krug toga socijalističkoga giganta čiji je smeđi neboder tada bio jedan od simbola Zagreba pa i Hrvatske, a ako baš hoćete i Jugoslavije.
   Ušli smo u ogromnu radničku menzu. Nitko se na nas nije obazirao. Juha, glavno jelo i desert. Sve skupa tri nečega. Ne sjećam se, valjda tri nova dinara. Tri stoje po starome, a možda današnjih deset-petnaest kuna.
   Uzimam sve po redu. Juha, pečenje s krumpirima, a za desert biram, po nagovoru Dugoga, štrukle. – To ti je super – rekao mi je – samo ih pošećeri. Gledam u dvije vrste šećera. Krupni i sitni. Odlučih se za sitni.
   Zima je u Zagrebu već bila dobro stisnula. Topla juha i teleće pečenje s krumpirima prava su blagodat. Ajde, da probam i te opjevane štrukle. Užas! Gorko! Nejestivo! Gledam oko sebe druge kako se dave u njima. Bože moj, od čega su oni?
   Brzo se sve razotkrilo. Umjesto šećera ja sam štrukle obilato nasolio sitnom solju pa je okus slanoće prešao u gorčinu.
   Tako smo mi iz Cvjetnoga gotovo svakoga dana imali osiguran barem jedan kvalitetan topli obrok. Trajalo je to nekoliko mjeseci, sve dok nas jednoga dana neki portir nije upitao za radničke iskaznice. Kasnije smo doznali da je bila (pokušana) nekakva diverzija u Vjesniku pa je Uprava uvela stroge mjere kontrole.
  Vjesnik je oduvijek bio režimski list. No, bila je to i ogromna izdavačka kuća za koju su pisala vrhunska hrvatska pera i koja je stvorila mnoge redakcije bez kojih danas ne bi bilo ni pola hrvatskoga novinarstva, ali ni novinstva. Samome Vjesniku moglo se pristupiti na više načina. Jedan od njih bio je da shvatite kako je to režimski list, preskočite laude vladajućima, za što su bile rezervirane prve stranice, i nakon toga čitate vrlo ozbiljne i kvalitetne tekstove. Znanost, kultura, sport, komentari… Užitak za mlada čovjeka željna širine.
   I nakon, kako se to kaže, demokratskih promjena Vjesnik je zadržao istu ulogu u službi vladajućih, ali je zadržao i mnoga pera koja su imala, i znala, što reći. Nažalost, s vremenom, bivalo ih je sve manje. Za koricu novinarskoga kruha od deset kora pokupovali su ih novi izdavači ili su otišli u bijednu mirovinu. Hrvatsku je preplavio val novinskoga žutila, velikih naslova s malim tekstovima, vidijebezgaćica i slično.
   Nova je Vlada odlučila zabiti posljednji čavao u Vjesnikov lijes. Krivo! Šteta! Hrvatska treba taj list! Pa neka i na prvim stranicama hvali vladajuće. Preskočit ćemo ih i čitati ozbiljno štivo.
   No, ne treba kriviti samo Milanovića koji pokušava uštedjeti i na posljednjoj mrvici, treba kriviti i sve nas koji smo izgubili potrebu za ozbiljnim štivom.
Ivica Puljan