Metković, 1.3.2012. - Okruženi smo informacijama. Kao nikada prije dostupni su nam najraznovrsniji izvori podataka u vidu interneta (i svega onoga što s njim ide), TV kanala koji se nude putem različitih tehnoloških platforma i ne znam već kojih ne telekomunikacijskih navlakuša kojima ćemo se, za nemale novce, podičiti u društvu.
   Računala se od samoga početka u svome radu temelje na binarnome sustavu. Nije to neka novovjeka izmišljotina. Genijalni su umovi to shvatili još davno, samo im ondašnja tehnologija nije omogućavala da izrade strojeve kakve mi danas poznajemo. Binarni je sustav najjednostavniji brojevni sustav koji ne dopušta situacije „kakit ću – piškit ću“, što strojevima omogućuje nevjerojatnu sigurnost u radu. Ima on i svoju manu, a to je rasipno trošenje resursa. Da bismo prikazali (i negdje pohranili) najobičniji cijeli broj, kao što je godina pisanja ovoga teksta, umjesto četiri dekadske znamenke 2012 treba nam čak dvanaest binarnih 011111011100 (prva nula označava pozitivan broj). Preskočimo li desetljeća doći ćemo do nečega što nam je danas najnormalnije. Možda se još tko sjeća prvih najava o tome da će se u (širokoj) prodaji naći digitalni fotoaparati, tj. kamere, kako se to na engleskome kaže (moja je baba za sobu govorila kamara, što će reći soba pa otud i Camera obscura). Znimljivo je da je prvu digitalnu kameru (fotoaparat) izumio Steven Sasson, inženjer Eastman Kodaka koji je toj svojoj firmi još 1975. ubacio „guju u njedra“ i koja ju je, konačno, prije nekoliko dana uništila. Nema više Kodaka, toga simbola globalne fotografije.
   Ostali su nam digitalci, besramno „jaki“ pa će se uskoro i u kemijsku olovku od devet kuna ugrađivati kamera od dvadeset milijuna piksela, samo da se proda. A onda će se netko u Kini sjetiti da je gumica za to puno prikladnija jer se u nju može ugraditi veći objektiv. Naravno, cijena će biti samo pet kuna. A kada se gumica potroši – bacite i nju i kameru. Ne vjerujete? Sjetite se kako je to išlo s em-pe-tirjom (MP3). Sumnjam da većina pojma ima što znači Fraunhofer? Otud je krenulo i, kao i u slučaju digitalnih kamera, svijet glazbe okrenuo se naglavačke. Na stranu to što je MP3 jedna velika varka, što se radi (kao i u digitalnoj fotografiji) o približnoj reprodukciji nečega božanskoga. Na onim malim slušalicama ili piezo-zvučnicima ionako nema razlike. Prvi MP3 playeri bili su nevjerojatno skupi, da bi se danas hrpimice prodavali na dernecima, kao za našega Sv. Iliju.
   Nevjerojatan je put koji su računala prošla od vremena kada je pisač u ERC-u bivšega Razvitka zapanjenim učenicima metkovskih osnovnih škola na 132-kolonskome zebra papiru kombinacijom raspoloživih „brojaka i slova“ iscrtavao Mona Lisu ili Mickeya Mousea. Da bi ih se prepoznalo trebalo je odmaknuti se koji metar. Bilo je to prije samo tridesetak godina.
   Bez obzira na genijalna rješenja u komprimiranju fotografija (JPEG) i zvuka (MP3) prosječna pjesma od tri minute i prosječna fotografija snimljena nekim prosječnim fotoaparatom potroše oko tri milijuna bajtova. Pomnožimo li to sa osam dobit ćemo oko 25 milijuna digitalnih znamenki koje negdje na našem računalu trebaju biti pohranjene. O videu nećemo ni govoriti jer to otvara treću dimenziju.
   Ovoga nevjerojatna „napretka“ nismo ni svjesni kada svakodnevno koristimo sve moguće sprave i spravice bez koji život ne bismo mogli zamisliti. Tko „šiša“ prošlost, Mona Lisu na zebra papiru, bitove i bajtove? Je li baš tako?
  Poslovni.hr donosi zanimljiv članak o tome što bi nas moglo čekati 2050. U igri je pet scenarija, ni jedan ohrabrujući. Stariji mogu odmahnuti rukom, ali mlađi, koji misle da će sve ići naprijed, neka ga pročitaju i (jer jedini oni to mogu) nešto učine za budućnost svoje djece. Pogledajte i priloženi video.