Metković, 16.5.2012. - Rađamo se i umiremo svakodnevno. Između toga živimo svoje živote protkane lijepim i manje lijepim trenutcima. Mi iz Metkovića i doline Neretve izabrali smo život u maloj sredini u kojoj gotovo svatko svakoga zna. Lijepo je svakoga dana proći svojim gradom i odzdraviti stotinama prijatelja i poznanika. Sve dok se ne dogodi tragedija kao što je današnja. Tada nam se čini da bi bilo bolje da smo mrvica izgubljena u vrevi kakva velegrada koja nikoga ne zna.
   Naša je Matea imala svoj san. Možda neobičan za djevojku iz provincije, ali ga je dosanjala. Htjela je letjeti, biti pilot. Samo ju je još formalnost dijelila od toga. Radovali smo se njezinu uspjehu. Radovali smo se što je među tisućama dobila unosan posao na koji je trebala otići za nekoliko dana. Posao je podrazumijevao svakodnevno letenje, ali Matea je prije odlaska htjela još jednom poletjeti nad svojom Livadom iz sna. Sve je sličilo na bajku, sve do danas. Zbogom, draga Matea.
   Zbogom, Pače. Sreli smo se prije točno četrdeset godina. Zbližila nas je strast prema elektronici. Sjećam se, došao si tražiti me nekakav transformator za ispravljač. Sjećam se i kada si me '91. došao tražiti da ti dadem one automobilčiće na daljinsko upravljanje. Bilo je to malo prije akcije Zelena tabla – Mala bara, a ti si elektroniku iz tih igračaka kanio uporabiti za daljinski upravljiva plovila, kojima bi se napali brodovi JNA što su bili opsjeli Pločanski zaljev. Zbogom stari prijatelju, divio sam se tvome nemirnu stvaralačkom duhu.
Ivica Puljan