Metković, 23.5.2012. - Danas započinje državna matura, treća po redu. Tisuće hrvatskih srednjoškolaca sutra će otvoriti zapečaćene omotnice i iz njih izvaditi papire koji će im odlučiti sudbinu. Istina, ne baš ti papiri, nego ono što oni po njima napišu.
   Projekt državne mature najambiciozniji je još od Šuvarove reforme iz sredine sedamdesetih prošloga stoljeća. Šuvar je imao ideju koja je „držala vodu“ jer je već tada ustanovljeno da sustav ne obrazuje kadrove koje je trebala ondašnja privreda (danas gospodarstvo). Nije to bilo ni bez ideološkoga naboja (možda su neki pravocrtni tada pokušavali štogod ušićariti na Šuvarovoj zamisli) pa je, na krilima reforme školstva, jednoga jutra 1974. Zagreb osvanuo ispisan crvenim grafitima tipa „Hoćemo crveno sveučilište“, a najveći podsmijeh izazivao je onaj „Dolje etilizam“. Trebalo je pisati elitizam, samo su se nepismenome aktivistu malo pobrkala slova. No, kako danas, tako i tada. Sve je palo u primjeni sustava.
  Državna matura zamišljena je kao najpravedniji i najbolji način da naša djeca nakon srednje škole upišu što žele. Vjerojatno to i jest tako. Samo, matura je samo još jedan skalin prema konačnome cilju, a to je sveučilišna diploma. A što nakon nje u državi u kojoj je na većoj cijeni snalažljivost i rodijačka ili politička pripadnost? Nije to izmislio HDZ. Bilo je toga i te kako u Jugoslaviji, a devedesetih je to postalo Condicio sine qua non. Nemojmo se zavaravati da ni danas ne vrijede iste zasade, ma tko bio na vlasti.
   Velika će većina maturanata uspjeti, a malo manje će ih završiti fakultet. Onda će se razići kao rakova djeca. Na žalost, ne po Hrvatskoj nego po EU u kojoj ćemo već biti. Tako će bogata Europa dobiti gotove stručnjake željne daljnjeg dokazivanja (provincijski sindrom) od kojih će se malo tko vratiti u domovinu. Što će ostati Hrvatskoj? Ostat će prosječnost i ispodprosječnost, a iznadprosječne ćemo uvoziti od bogtepita kuda.