Metković, 6.6.2012. - Na hrvatski jezik nalijeću valovi što ih nosi sad jugo, a sad tramuntana. Podvodni su dio lukobrana kamen po kamen nasipali naraštaji, a nadvodni su fino klesanim kamenom počeli slagati Marul i njegovi suvremenici. Kroz povijest jedni su ga dograđivali, a drugi pokušavali srušiti. Unatoč tome što cijeli milenij nismo imali državu, u tome nisu uspjeli. No, stigla su druga vremena. Uz jezik sada nam treba oduzeti i povijest.
   Slažem se da je način na koji naša djeca uče povijest (ali i druge predmete) postao nakaradan i da to odbija djecu. Zaista, ne mora se u učiteljice učiti o Mezopotamiji, a u višim razredima pučke škole znati kakva je bila struktura društva u Ateni Periklova doba. Prvašić bi trebao znati povijest svoje obitelji, drugašić nešto o povijesti svoga grada, trećašić o povijesti svoga užega zavičaja… Zar nije strašno da (prosječno obrazovan) roditelj danas nije u stanju iz bilo kojega predmeta „ispitati“ svoga sedmaša koji mora nabubati silu podataka koje će naučiti za ocjenu i brže-bolje zaboraviti?
  No, izjava da Hrvati ne bi trebali u osnovnoj i srednjoj školi učiti povijest jer, ionako, u njoj ništa nisu odlučivali, ravna je veleizdaji. Prošla su vremena stvaranja nacija kada su stvarani i povijesni mitovi, ali rijetki su narodi, kao što je naš, udarani sa svih strana uspjeli očuvati svoj jezik i nacionalni identitet. I sada, prema prijedlogu nekih, to treba dokinuti. Baš tako, jer dokidanje svijesti o vlastitu jeziku i povijesti dokidanje je hrvatskoga naroda u službi moćnih koji su nam namijenili sudbinu konobara i sobarica. Neka se na naljute oni koji obavljaju ta časna zanimanja od kojih nam ovisi kako ćemo dočekati jesen 2012.
   Koliko je povijest važna, počevši od one obiteljske, svjedoči sila internetskih servisa na kojima Amerikanci pokušavaju saznati otkuda im se doselio djed ili pradjed. Do toga ih je doveo melting pot u koji se i nas sada želi utrpati. Neće moći.
Ivica Puljan