Metković, 26.7.2012. - Izgleda da se narodu hrvatskom, otupjelom od silnih obećanja i suočenom sa stvarnošću, sve može prodati jer ga obveze tjeraju na to da ne može vidjeti dalje od nosa. Tako i priča o tome da Gornji horizonti neće naštetiti dolini Neretve ili da Ponta Kleka i Veliki i Mali škoj ne predstavljaju nikakav strateški interes Lijepe nam Naše pa ćemo ih prepustiti susjedima.
   Ponovit ću još jednom što su prije koji dan u završnoj riječi u emisiji na HRT-u rekli direktor Republike Hrvatske Radimir Čačić i direktor HEP-a Zlatko Koračević. Čačić: „HE Dubrovnik 2 nema nikakve veze s Gornjim horizontima.“ Koračević: „To je ista voda kao i kod Dubrovnika 1.“ Jest, iz Bilečkoga je jezera, ali ona koju u nj treba dopremiti iz sliva Neretve jer je sliv Trebišnice preslab za novih 300 MW Dubrovnika 2.
   Jasno mi je da 99% Hrvata nema pojma o čemu se tu radi i da se njima može prodati magla, ali nas 1% iz doline Neretve i Malostonskoga zaljeva trebali bismo sve znati o tome. Naročito mladi kojima suvremene tehnologije nisu strane i koji će nakon nas nastaviti (daj Bože) život na tim prostorima.
   Paralelno s našim neretvanskim mukama dočekao nas je još jedan biser onih koji su tu da misle umjesto nas. Sve ide prema tome da se vrh poluotoka Kleka te Veliki i mali škoj prepuste susjednoj BiH, ne bi li ona odustala od ucjena u svezi Pelješkoga mosta i luke Ploče. Nema veze to što je sukcesijom od Mletačke Republike, Austro-Ugarske, prve Jugoslavije i avnojevskih granica Druge to pripalo Republici Hrvatskoj. Problem je što je u austrougarsko doba taj komad Kleka bio upisan u KO Neum, jer se radilo o praktičnu činu budući da je izmjera KO Slivno već bila završena, ali K und K monarhija nikada to nije smatrala granicom između Dalmacije i anektirane Bosne i Hercegovine, što se može vidjeti i na njihovim kartama. Veliki i Mali škoj nemaju toga problema jer su prije gotovo 700 godina evidentirani kao posjed Dubrovačke Republike i nikada nisu bili u Turskim rukama.
   Malo tko zna da je nekakva međurepublička komisija, iliti po današnjem povjerenstvo, 1974. hodala po vrhu poluotoka Kleka i utvrdila da je tristotinjak zapadnih metara Kleka u SR Hrvatskoj. Čak je bio i uklesan križ (nema veze sa kršćanstvom) u kamenu koji je tako postao graničnjak. Nisi to utvrdili nikakvi akademici, to su zajedno utvrdili geometri iz nekadašnjih općina Metković i Čapljina. Križ je bio uklesan, a potom je netragom nestao. Evo što je rekao čovjek koji ga je klesao:
   „Ne znam kojoj državi pripada vrh Kleka, ali znam da smo porez na zemlju uvijek plaćali u Čapljini, potom u Neumu. Sedamdesetih godina, čini mi se 1974., međurepubličko Povjerenstvo, koje je radilo na razgraničenju, platilo mi je dnevnicu da na jednom kamenu, koji je baš bio na mojoj zemlji, nekih 350 metara od lanterne, uklešem križ kao znak razgraničenja između RH i BiH. Gdje je geometar rekao, ja sam uklesao križ. Međutim, poslije su me zvali iz Urbanističkog zavoda u Sarajevu, mislim da je to bio Radovan Vuletić, koji je rekao da poništim uklesani znak. Ne znam što su se dogovorili i jesu li se uopće dogovorali oko rušenja kamena, ali meni je plaćena dnevnica za taj posao. Da je znak razgraničenja ostao, danas bih imao zemlju u obje države - prisjeća se Božidar Krmek.
   Tko je taj koji će imati onu stvar i u hrvatskoj povijesti ostati zabilježen kao onaj koji je hrvatski teritorij prepustio drugomu? To može biti samo onaj koji nema onu stvar, pa ga baš briga, ili Hrvatsku uopće ne osjeća kao svoju domovinu.
   Da se ne radi samo o tristo metara kamena i dva škoja, kakvih Hrvatska ima na tisuće, pokazuje i to da bi bez njih BiH imala samo unutrašnje more (zaljev Neum-Klek), a s njima dobiva i teritorijalno more. Naravno da većina pojma nema u čemu je razlika. Neka vas poduči stari sarajevski profesor . Budite strpljivi jer video ponekad „trokira“, a pogledajte vrlo pomno i odjavnu „špicu“. Evo još jednom stare austrougarske karte i one s kojom barata današnja hrvatska Vlada.
Ivica Puljan