Metković, 6.8.2012. - Sjetimo se samo akcije Zvonko Telefonko kojom su se od hrvatskih građana željnih veze sa svijetom (hej, pa radilo se o koncu 20. stoljeća) izmuzlo stotine milijuna orlića koji su, za razliku od eurića, letjeli jako visoko. Svi ti silni novci kojima je hrvatski narod gradio svoju telekomunikacijsku infrastrukturu, i zbog kojega je trebao postati dioničarom u Hrvatskome telekomu, tek tako su prepušteni (Ha, ha, prepušteni? Zna se tko je s hrvatske strane pobrao vrhnje) Deutsche Telekomu i zbog čega danas bogati Hrvati za svaki svoj halo debelo pomažu siromašnim Nijemcima.
   U međuvremenu je Zvonko odrastao. Uhvatio gotovo četvrt stoljeća. Kroz to vrijeme događalo se baš svašta. Stigli su novi likovi u odnosu na koje je Zvonko ispao dobroćudan, kao da je ispao iz Zagrebačke škole crtanoga filma. Gotovo kao profesor Baltazar.
   Danas nije više baš tako lako po Hrvatskoj drpati na sve strane, a i nema se što. Okuražio se Uskok, prate nas eurooptikoni, pa se ekipa dosjetila staroga dobroga Zvonkića.
   Godinama su hrvatski građani kupujući benzin izdvajali dodatnih 60 lipa na račun Naknade za izgradnju autocesta. Nisu se građani bunili jer su znali da im bez autocesta nema života. Ceste su, većinom, izgrađene našom pameću, našom građevinskom operativom i sada ih bez zrna ispaljena baruta treba predati tuđinu. Jer, on će njima bolje upraviti.
   Ipak, u tome računu bez krčmara mogli bi se preračunati. Neka i budući koncesionar razmisli o tome. Već danas mnogi hrvatski građani izbjegavaju autocestu jer je skupa, a bit će još skuplja kada je preuzme onaj koji u njoj vidi samo profit. Ako se to i dogodi ostaje nam stara cesta kojom ćemo se voziti besplatno i još besplatnije ginuti. Prelijepa je ovo zemlja da bi ju u budućnosti uživali tamo neki Hrvati.