Metković, 13.8.2012. - Kaže se da čovjek u svojemu sjećanju potiskuje ružne događaje kako bi mogao funkcionirati. To je, vjerojatno, istina, ali postoje neki događaji koji se ne smiju zaboraviti, dapače, iz njih treba izvući pouku.
   Moj je otac vjerovao u zemlju (to mu je u nasljeđe prenio njegov otac) i nije podnosio da ma koji komadić ostane neobrađen. – Što će ti to, kada se više isplati kupiti nego proizvoditi – govorio dam mu prije tridesetak godina. – Neka zemlje, nikad' se ne zna. Može biti rata pa nećemo biti gladni. – Ma daj, kojega rata?
   I bi rata. „Lijepa rata“, čuo sam jednom od čovjeka koji je rat proveo u Bosni u kojoj je pridjev lijep očito dobio neka nova značenja, kao što su jak, velik, silan… I naši bi stari znali reći da je palo lijepe kiše.
   Naši su djedovi doživjeli tri rata, naši očevi dva, a većina nas „samo“ jedan. Jesmo li mi te budale koji ćemo olako odbaciti vlastiti iskustvo i iskustva naših očeva i djedova? Činimo se sami sebi moćnima jer od noći pravimo dan, jer nam je telefonska centrala u džepu, jer nas Internet u trenu spoji s svime u svijetu, jer nam pokretom maloga prsta u stanu poteče voda…
   Ne mora biti klasičnoga (barutnoga) rata, mada to nikada nije isključeno. Na raspolaganju je cijeli niz drugih „lijepih“ ratova. Možda jedan od njih upravo živimo. Je li gospodarska kriza u kojoj se koprcamo s lanca puštena tek tako? Jesu li najmoćniji baš tako sami sebe ugrozili ili je posijan gospodarski virus koji će uništiti koju milijardu najslabijih? Jer, postaje nas previše na ovoj „plavoj mramornoj frnji“.
   Čovjek bez hrane može preživjeti četrdeset dana, a bez vode niti sedam. Hrana i voda (bude li stani-pani s naftom možete samo vidati rane, kao prije koje stoljeće) jedno s drugim neraskidivo su povezane. Prva je voda. Bez nje nema ničega. Samo prah.
   Prošla je godina bila jedna od najsušnijih, a ova je do sada potukla sve rekorde. Riječki Novi list donosi nam ne baš lijepe prognoze, a mi Neretvani i dalje većinom ostajemo pasivni nad prijetnjom Gornjih horizonata koji bi ne samo mogli uništiti kralježnicu neretvanskoga gospodarstava nego i uopće mogućnost života na našim prostorima.
   Kao da se ne želimo sjetiti početka osamdesetih kada je u Metkoviću ljeti bila redukcija vode jer je bila završena prva faza Gornjih horizonata, kada je kaptaža u Doljanima (i svi zaobalni izvori s lijeve strane Neretve) izgubila dobar dio vode. Nešto se tamo tada kopalo, produbljivalo, i dobili smo vodu. Nikada nismo saznali koliko je nje iz Popova polja, a koliko izravno iz Neretve. O tome bi mogle svjedočiti količine klora koje se u vodoopskrbni sustav ubacuju kako bi voda bila pogodna za piće. Nema tu čarobnoga štapića.
   Ako Vlada Republike Hrvatske i dalje ustraje na izgradnji HE Dubrovnik 2 neka neretvanskome narodu objasni sve potencijalne prijetnje. Neka dokaže da ima uvida (i da će u budućnosti imati) u sve radnje vezane uz prevođenje voda iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice. Neka dokaže da će moći kontrolirati količine vode koje će Neretvom stizati pod Lučki most u Metkoviću, ali i na sve izvore koji ovise o (zabetoniranim) ponorima u Popovu polju. Ako to ne uspije, a kako stvari sada stoje i neće, znači da će Gornjim horizontima predati i škare i sukno.
Ivica Puljan