Metković, 6.9.2012. - Tko se god vozio Dalmatinom (naziv te autoceste najobičnija je podvala kojom se kanilo podići Dalmatincima i zamagliti tužnu činjenicu da je Zagreb sve, a ostatak Hrvatske gotovo ništa) nije se mogao oteti dojmu kako smo, barem što se autocesta tiče, u samome europskome vrhu. Kako kvalitetom te ceste, tako i njenom atraktivnošću koja na niti 500 kilometara nudi izmjene krajolika jedinstvene u svijetu.
   Gro Dalmatine izgrađen je u vrijeme Račanove vlade, a mnogi za to zaslugu pripisuju Čačiću. Vjerojatno je tako pa sada još više čudi što se upravo taj isti Čačić svim snagama upire da to „svoje dijete“ da na posvojenje za tri milijarde eura, čime bi se kratkotrajno pokrile neke proračunske rupe. A što nakon toga?
   Jest, Dalmatina je mahom izrađena u vrijeme Račana i Čačića. Ali kako? Zajmovima. U ime koga? U ime svih nas. Tko vraća kredite? Svi mi. Tko je sve ove godine plaćao cestarinu? Svi mi i ono turista tijekom dva ljetna mjeseca. Tko je vlasnik Dalmatine? Hrvatski građani.
   Već sam u jednome komentaru postavio pitanje kako to da Vlada koja tvrdi da zna što radi ne može u Hrvatskoj naći dovoljno sposobnih koji bi kvalitetno upravljali HAC-om pa joj trebaju „marsovci“? Znali smo cestu napraviti (bez obzira na sve malverzacije, naročito u vrijeme HDZ-ove vlasti), ne padaju nam mostovi kao u Kini, cesta je tu, tvrda, opipljiva. Nevjerojatno je da će sada neki strani koncesionar Dalmatinom znati upraviti bolje od nas samih. To je uvrjeda domaćoj pameti, izdaja hrvatskih interesa, ali i izravno priznanje Vladine nesposobnosti.
   Nevjerojatan smo mi trpeći narod. Tako nas je povijest oblikovala. Šuti i trpi. Nikada ne može biti tako loše da ne bi moglo biti još gore.
   Ima u nas Hrvata nešto što je svojedobno nazvano hrvatskom šutnjom. Vjerovali ili ne ta je sintagma ušla čak i u Wikipediju. Pa tko nam je kriv?
Ivica Puljan