Metković, 7.9.2012. - Pišući prethodi komentar naslovljen s „Dokle ta hrvatska šutnja?“ uputio sam na Wikipedijin članak. Možda ste zamijetili da URL toga članka počinje s http://sh.wikipedia.org te da je narječje štokavsko, a govor ijekavski, no decenija, vijek, pežorativno i period (našlo bi se tu još nekih sitnica), ipak, upućuju da članak nije pisan standardnim hrvatskim jezikom. I nije, ali nema drugoga.
   Vratimo se onome dijelu URL-a „sh.wikipedia“. SH = srpsko-hrvatska. Nevjerojatno je da i dan-danas postoje zasljepljenici koji (ciljano, a kako bi „drugačije“) objavljuju članke na nekakvom SH jeziku. Sumnjam da bi danas bilo koji normalan Srbin svoj jezik nazvao srpsko-hrvatskim ili, ništa manje normalan, Hrvat – hrvatsko-srpskim. Mogu lingvisti oko toga koplja lomiti koliko hoće, ali kako su se ta dva jezika kroz povijest (milom ili silom) približavala tako se mogu i udaljavati. Svima koji ne vjeruju u to poručujem neka uzmu dva hrvatska i srpska teksta od prije 150 godina, ili koju godinu prije, pa neka usporede jezike. A, što je sto pedeset godina u povijesti jednoga naroda?
   Već nakon dvadesetak godina od postojanja samostalne Hrvatske najnormalnijima su postale (nekad proskribirane) riječi domjenak, časnik, veleposlanik… Isto kao što smo nekada prihvatili Šulekove (bio je Slovak podrijetlom) kolodvor, strojarstvo, obujam, kisik, vodik i ugljik i još puno toga. Nakon 1990. bilo je niz nespretnih pokušaja Ad hoc udaljavanja hrvatskoga od srpskoga pa su nas ismijavali zrakomaltom i sličnim riječima (koje uopće nismo prihvatili) . Tu je standardno spadao i (ustaški?!) brzoglas, no i danas je kao najnormalnija riječ u hrvatskome opstao njegov brat blizanac brzojav, mada mu je danas suvremena tehnologija umanjila značaj iako ga još rabimo pri izrazima sreće i tuge.
   E, da, to što hrvatski suradnici Wikipedije nisu (još) na hrvatskome obradili „hrvatsku šutnju“, koja nije nikakva izmišljotina, možda govori i o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj. No, povijest nas uči da nakon svake šutnje slijedi burna reakcija.
Ivica Puljan