Metković, 20.9.2012. - Mi u Metkoviću sredinom ljeta 1992. još nismo ni bili svjesni da nam na krovove kuća ili u dvorišta više neće tako lako padati minobacačke i topovske granate jer je početkom ljeta neprijatelj razbijen i protjeran iz našega neposrednog zaleđa. Umanjena je bila i opasnost od zračnih napada jer je naš PZO neprijatelju ulio strah u kosti, no i dalje su naši momci odlazili na teren, a podalje od Hrvatske vodili smo neke druge bitke. Hrvatska je u Barceloni prvi put nastupala na Olimpijskim igrama, s kojih se vratila s jednim srebrom i dvije bronce.
   Brončani su bili dva Gorana; Ivanišević i Prpić. Bila je to prva olimpijska medalja u povijesti samostalne Hrvatske. Nakon toga je Ivanišević osvojio i broncu u pojedinačnoj konkurenciji. Sjetimo se Gorana s trakom na kojoj je bio hrvatski grb. Do medalje je na vrelome katalonskom suncu odigrao punih 14 sati i šest minuta.
   Hrvatska je još u Jugoslaviji bila košarkaška velesila. Sjetimo se samo Čosićeva i Gjergina Zadra, Kukočeve i Rađine Jugoplastike ili Petrovićeve Cibone. Osamostaljenje je dočekala s igračima koji su bili zreli za olimpijsko zlato, samo da (konačno) Amerikanci nisu shvatili da u Barcelonu moraju poslati najbolje od najboljih – prvi i jedini Dream tim.
   Naši su mljeli sve pred sobom. Jedino su u natjecanju po skupinama izgubili od Amerikanaca, ali prava drama odigravala se u polufinalnoj utakmici protiv momčadi ZND-a (Zajednice Neovisnih Država, nastale raspadom Sovjetskog Saveza) kada je naš kapetan Dražen Petrović, devet sekundi prije kraja, iz dva slobodna bacanja postavio konačan rezultat od 75:74 i odveo hrvatske košarkaše u finale gdje su ih čekale košarkaške planine.
   Svi koji su u Hrvatskoj toga dana mogli pred televizor (mnogi to nisu mogli) sjetit će se početnoga vodstva Amerikanaca, ali i naših odgovora. Dogodilo se i čudo. U jednome trenutku Hrvatska je povela s 25:23, a kamere su uhvatile zabrinuto lice američkoga trenera. No, društvo Magic, Jordan, Pippen i ostali odmah su stvari postavili na pravo mjesto i vratili mu osmijeh na lice. Iako smo na koncu izgubili sa 117:85 nismo se osramotili. Dapače. Slavili smo kao da smo prvaci.
  Još nam je u svježem sjećanju London iz kojega su se naši vratili sa solidnim brojem medalja. Rukometaši su možda mogli i više, ali i oni su od zlata u Atlanti 1996. i u Ateni 2004. imali svoje crne rupe. No, gdje nam je košarka?
   Od srebra u Barceloni (i sedmoga mjesta na Olimpijadi u Atlanti) te bronce na Svjetskome košarkaškome prvenstvu u kanadskome Torontu 1994. hrvatska se košarka više nije pojavila ni na jednome od ta dva svjetska natjecanja. Stoga i ne čudi bojkot naraštaja '92. što se zbio na proslavi obilježavanja 20. obljetnice osvajanja srebrne olimpijske medalje u Barceloni.
   Košarkaši za uništenje hrvatske košarke optužuju Radića, rukometaši prstom upiru u Gopca, nogometaši u Mamića… Što se događa u drugim sportovima to bolje znaju oni koji jutro ne počinju bez Sportskih novosti, ali je očito da je hrvatski vrhunski sport (i ne samo vrhunski) privatiziran. Nije važno ono što će hrvatskome sportu donijeti boljitak nego ono što će podebljati nečiji džep.
   Nemojmo se zavaravati posljednjim uspjesima hrvatskih vaterpolista ili rukometaša na velikim natjecanjima (o pojedincima tipa Blanke Vlašić, Sanje Perković ili Kostelića da ni ne govorimo). U svijetu prepoznatljiv, hrvatski će sport sve češće upadati u crne rupe. Tako mora biti u zemlji s jadnom nogometnom, košarkaškom ili rukometnom ligom. Nisu ni druge lige daleko od toga. Sve se svodi na jedan, dva ili tri kluba koji počesto, da bi opstali, zapadaju u teške financijske probleme. Tu je i diktatura (čitaj: financijska moć) Zagreba koja često hrvatski ligaški sport svodi samo na jedan klub, koji nema pravih protivnika, pa kada ode u Europu samo nam donosi sramotu.
   Hrvatski sport ovdje je samo paradigma svemu što nam se događa. Neravnomjeran razvoj Hrvatske, koncentracija u Zagrebu svega što vrijedi, nikako ne pridonosi stabilnosti zemlje. Umjesto, barem, tronošca (bio bi bolji četveronožac Zagreb-Split-Rijeka-Osijek, koji bi oko sebe okupio gravitacijska područja) država danas sjedi na jednonošcu. Možete ga zamisliti kako vam god drago pa čak i onako kako sam ga ja zamislio.
Ivica Puljan