Metković, 24.9.2012. - Eto nakon što smo gotovo dva mjeseca komedijali (što nakon Držića Hrvati rijetko čine) i potom ljeto pozdravili dajući obol depresiji (u čemu su hrvatski književnici svjetski rekorderi), vraćamo se na utrte staze. Čitateljima koji su zabrinuti za moju budućnost zbog nekoliko rečenici o hanumi poručujem da se ne brinu. Naime, davno sam čuo vic o susretu Muje i Tarzana. Tarzan se predstavi Muji riječima: „Ja Tarzan, ovo Čita“. Na to će Mujo spremno: „Ovo Fata, a ona ne čita.“ Tako je nekako i u mene. Zove me hanuma Škrabalo i srećom ništa ne čita.
    Čovjek se na odmoru tijekom kojega ne gleda televiziju i rjeđe čita novine uistinu preporodi jer čim upali dalekovidnicu ili krugoval (da malo podbodemo jezične nečistunce), odmah mu skoči tlak. Tako sam i ja provladinim udrugama i sindikatima te samoj vladi dopustio da uživaju tijekom ljeta e kako bih vidio jesam li se prevario u prvome dojmu. Već su smanjene plaće u prosvjeti, moguće je da će biti i u znanosti, a čini se da će se i studij plaćati više nego dosad. Akademska solidarnost šuti, samo su se jednom oglasili kako ih iznenađuje nedostatna novčana potpora znanosti, a plenume na Filozofskome fakultetu održavaju samo čistačice u stanci. Ne zviždi se pred kućom predsjednika vlade koji sa smiješkom prosvjetarima smanji plaću u prosjeku za 50 eura ili ministru svega osim znanosti, obrazovanja i sporta koji umjesto da isušuje nogometnu močvaru, kako je najavio, mišiće pokazuje srednjoškolcima i njihovim roditeljima. Studenti su se pak očito našetali u mandatu prošle vlade pa su u tjednu mobilnosti (Zašto ne kretanja?) postali imobilni (nepokretni). O gospodarskim uspjesima vlade nisam pozvan govoriti, ali o sad već i više nego očitoj jezičnoj politici itekako mogu. Već sam vam jedno spomenuo tamno razdoblje koje je počelo 1990-ih kad su se i imena pasa počela mijenjati jer su Hrvati (dobro ste pročitali) nalegli na jazik harvatski i kad su nam pastiri dobili okolokućne trkopiše, piloti zrakomlate i vrtilete, a vojnici belaj-traktore (uh, oprostite, zađoh u drugi jezik). Sad je napokon nastupilo razdoblje velike slobode kad svaki hrvatski junak može mirno izići iz skrovišta pod posteljom i napokon reći sport , mjesto šport, opozicija mjesto oporba, u ministarstvima se ponovno osnivaju komisije ili, da nas zbog komisije ne bi Europska unija kaznila zbog veličanja totalitarnih režima, timovi (velik je strah, a jedan je Bog – EU), a pitanje je kad će nam se u jezik vratiti i iskonske hrvatske riječi kao što su sirće, usredsrediti, tačka, prevazići ili ovaplotiti. Prvi nam je potpredsjednik perjanica povratka na staro stalno galameći o investicionim ciklusima , dok ministrica kulture stalno viče „Smeta me“ (iako i glavni sindikalist „Jadrankamena“ kaže: „Škodi mi!“). Nikako mi stoga nije jasan napad na Antu Sanadera nakon što je izrekao riječ milicionar. Nije li ta riječ u skladu s novom jezičnom politikom? Lektori se otpuštaju jer svatko sve zna, propituje se svaki lektorski zahvat jer čovjek se nikad ne pita zašto se broji 1, 2, 3 umjesto 3, 1, 2, ali svakome je jasno da je lektor zločesto škrabalo koje bi vas 1943. kao djelatnik Ureda za hrvatski jezik strijeljao kad biste napisali sprat, čas ili biste munjovoz nazvali tramvajem . Lektori su, dakle, tek gorljivi pobornici nacionalističke ideologije. U Hrvatsku je, naime, tijekom mojega izbivanja uveden novi kalendar. Danas je, uzmemo li da je početak nove ere 30. svibnja 1990., 29. ožujka 22. godine. Naime, vrijeme se u Hrvatskoj određuje od dana proglašenja nezavisnosti kad nam je, kako nas stalno uvjeravaju, sve krenulo nizbrdo. Upozorava nas na to i Oliver Frljić koji je za podslovljivanje predstave Gospođa ministarka zaposlio Snježanu Kordić, jednu od žrtava te grozne nacionalističke politike. Jadni je Frljić sretan što nije stvarao u razdoblju strašne vladavine Franje Tahija Tuđmana koji bi ga, slično kao što je učinio Miljenku Jergoviću, odveo na galge, a i sad mu je, nevoljnom, teško jer mu neki nacionalisti prigovaraju. Osobno se smatram hrvatskim nacionalistom, ali sam uživao u Nušićevim djelima. Čak ni ne vidim ništa loše u tome da se predstava održi usred Zagreba na srpskome. Samo mi smeta što redatelj te predstave misli da je samom idejom o tome da izruga „apsurdnu polemiku o hrvatskome i srpskome jeziku“ učinio nešto iznimno. U zemlji u kojoj se Ivana Aralicu proglasi dvorskim piscem i izruga, a odbjeglomu Radi Šerbedžiji dodijeli otok kao dvorskomu glumcu, u zemlji u kojoj su tvorci jezične politike izdavač, povjesničar i odnarođena Hercegovka, a vijeće je jezikoslovnih stručnjaka raspušteno, u zemlji koja svoje biserje prodaje kao kamenčiće zar doista misli da je moguće ikoga sablazniti podslovljivanjem? Tako se može jedino Nušića i Gospođu ministarku spustiti na razinu Žikine dinastije te kojega tvorca neke buduće adaptacije Nušićeve komedije nagnati da u nju ugradi i lik redatelja koji će i materinski jezik izrugati za pročelničko mjesto, oprostite mjesto direktora u državnoj agenciji, kako se to u od stega oslobođenoj novodobnoj Hrvatskoj reče. Ako je redatelju cilj bila postmodernistička dekonstrukcija, onda mi je drago da sam to prepoznao, a ako nije, što mi drugo preostaje nego da počnem pisati glagoljicom jer dok u razdoblju prije Črnorisca Hrabra Slaveni ne imahu slova, u novoj eri Hrvati bedaci postaše? Svašta li ću čuti i pročitati ili kako bi na srpskome rekao ljekarnik Homais: „Svih mi bućkuriša moga dede apotekara!“
Domagoj Vidović, 28. rujna 2012.