Metković, 15.10.2012. - Za nedavnoga boravka u Zagrebu, povodom Dana Neretve, još jednom sam se uvjerio kako je Lijepa naša nalik stolcu, stolici, katrigi, štokrli, ćemliji s jednom nogom, a i ta je puna crvotočine.
   Ozbiljne države nastoje da im se svi krajevi koliko-toliko ravnomjerno razvijaju da bi zbog bilo kakvih potresa stolac, na kojemu počiva njihova svekolika stabilnost, ostao na barem trima nogama. U jako ozbiljnih, taj broj treba množiti sa deset, pa čak i sa sto!!!
   Ništa kontra Zagreba; ali, nevjerojatno je da se ni jedna dosadašnja vlada nije htjela uhvatiti ukoštac s trendom koji je Zagreb učinio jedinim Gradom u Hrvata. Sve ostalo su gradovi: i Split, i Rijeka, i Osijek ostadoše tek puste provincije; pa i Zadar o kojemu kruže bajke, ili Šibenik, jedini grad na našoj obali koji su osnovali Hrvati – ili Dubrovnik, što umišljen u staru slavu živi od nježne turističke biljke… o ostalima ne treba ni govoriti. Sve je to puka provincija spram Zagrebu.
   Izvanjski, Zagreb je, za naše prilike, prava metropola. Kada bismo na vagu stavili sve što je u njemu, s druge bismo strane mogli staviti ostatak Hrvatske. No, ta priča o metropoli ima svoje naličje. To su pokazale kolone Zagrepčana koji su na Jelačićev trg došle po jedan (neki su se snalazili na razne načine ne bi li dobili više) pak neretvanskih mandarina.
   Nikako to ne umanjuje zamisao Organizatora da Zagrepčanima daruje djelić neretvanske doline, štoviše, volio bih da to postane tradicija. Ipak, bilo bi puno bolje da su građani Zagreba po naše mandarine došli u znak potpore, a ne iz nasušne potrebe za tim žutim voćem, jedinim što ga Hrvatska ima za izvoz.
   I tako, priču o metropoli i provinciji treba promatrati kroz neki drugi kaleidoskop koji svakim okretom stvori neku novu sliku, samo ne Hrvatsku na, barem, četirima nogama.
Ivica Puljan