Metković, 20.11.2012. - Pedesetak članova Udruge veterana IV. gbr. – Podružnice DNŽ te Udruge lađara Neretve prekjučer se otišlo u Škabrnju pokloniti žrtvama koje su u tome pitomome ravnokotarskom selu 18. studenoga 1991. pale od zločinačke ruke. Samo toga dana u Škabrnji je pobijeno 48 civila i 15 branitelja, a do oslobađanja sela u akciji Oluja broj poginulih se popeo na 86.
   Unatoč ružnu vremenu i gotovo stalnoj kiši u Škabrnji su se bile okupile tisuće. Prema registracijama automobila, autobusa i motocikala te prema brojnim ratnim zastavama raznih postrojba činilo se da nema toga kraja u Hrvatskoj otkuda bivši branitelji i drugi građani nisu došli u Škabrnju, a zamijećen je i nemali broj onih koji su stigli iz Bosne i Hercegovine. Svi oni bili su se došli pokloniti sjenama ljudi koji su do rata mirno i marljivo obrađivali svoja plodna polja. Činjenica da je Škabrnja bila čisto hrvatsko selo i da se uspješno razvijala, izgleda, stvorila je zavist u susjednim srpskim selima. Kada je „kucnuo čas“ komšije su, potpomognute snagama JNA, znale što činiti sa susjedima.
   Zašto ne reći, prisjetiti se? Radišni susjedi Bogu su zahvaljivali što im je dao tako plodnu zemlju koju su s radošću obrađivali i plodove s nje iznosili na zadarsku tržnicu. Šest se dana radilo, a sedmoga se, nakon mise, odmaralo u krugu obitelji. I tako stoljećima, koja su nosila i bolja i gora vremena, živjelo se od zemlje i čvrsto, barem su tako mislili, na svojoj zemlji.
   Komšije, naseljene u njihovu susjedstvu tijekom poznatih povijesnih procesa, isprva su živjele slično, ali, opet, tijekom poznatih povijesnih procesa, došli su u situaciju (prva i druga Jugoslavija) da se odmaknu od žuljeva sa zemlje i smrada stoke te prihvate privilegirana zanimanja tipa policajac/milicajac, starešina u Zadarskome garnizonu, poštar, kondukter, zaposlenik u Zračnoj luci Zemunik… Sve je to donosilo sigurnu platu i još mnoge beneficije. Sve do devedesete. Tada se njihov svijet srušio skupa sa spomenutim privilegijama. Trebalo je ponovno zasukati rukave, a većina na to nije bila spremna. Stoga se i pobunila.
   Nadu da će kiša, ipak, prestati padati izgubili smo tijekom vožnje, a naročito kada smo pred silaskom s autoceste zastali na odmorištu Nadin. Nebo je bivalo sve crnje, kao da se i ono htjelo pridružiti sjećanju na tužan događaj od prije 21 godinu. Autobus s Kalmetine skreće prema Škabrnji. Već na ulazu u selo vidimo transparent sprejem ispisan na komadu lancuna. Piše: „Škabrnja sad živi“. Malo dalje je raspelo pod kojim piše „Bože čuvaj Škabrnju“. I treba je čuvati, jer nije stradala samo u Domovinskome ratu. Ožiljke nosi još iz Drugoga svjetskoga rata, ali tko će sada još i o tome, kada nove rane potiskuju stare.
   Zaustavljamo se pred crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije koju su četnici u ratu srušili. Zapravo, cijeli je kompleks 28. siječnja 1992. sravnjen sa zemljom. Na mjestu srušene crkve izgrađena je nova koja je posvećena 8. kolovoza 2004. Izgleda lijepo, kao da je pomirila tradicionalna vjerska i suvremena sakralna arhitektonska stremljenja.
  Kiša ne prestaje. Lađari se presvlače u svoje odore, na čemu im ni najmanje ne zavidimo jer nisu baš prilagođene vremenu. Ulazim u crkvu i slikavam drveni kip Majke Božje kako drži Sina. Oboje su bez glave. To je sve što je ostalo iz stare crkve. Za to vrijeme već se priprema mimohod prema masovnoj grobnici usred sela. Inače, obilježja masovnih grobnica u Hrvatskoj svugdje su ista: velika mramorna ploča s prorezom koji izgleda kao golubica, što je znak mira. Baš kao i na Ovčari. U koloni je i ministar Kotromanović. Onako visok, krakat izaziva pozornost. Vijenac pred spomenikom polažu sami Škabrnjani. Ostali se samo poklanjaju mrtvima.
   Kolona se vraća prema crkvi u kojoj će zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvoditi svetu misu. Crva je ispunjena do zadnjega mjesta pa su mnogi, unatoč kiši, ostali pred njom. Desno od oltara fotografiram naše lađare.
  Škabrnja i Vukovar utjelovljuju stihove Lijepe naše – rekao je u svojoj propovijedi nadbiskup Puljić i nastavio – Vukovar i Škabrnja simbol su našega stradanja i bolni podsjetnik žrtava koje su pale za slobodu i samostalnost Hrvatske. Sada nam valja gledati u budućnost! To nam je u svome odmjerenom i kratkom obraćanju poručio naš sumještanin, Ante Gotovina – zaključio je Puljić.
   Nakon mise, neposredno uz crkvu, na Trgu dr. Franje Tuđmana održana je komemoracija na kojoj su se izmjenjivali govornici. Otvorila ju je mlada Škabrnjanka Katarina Pavičić koja je izgovorila svoje stihove posvećene ocu s kojim nije imala sreću odrastati. Uz oca, četnici su joj ubili baku, oba djeda i maminoga djeda, a ona je zajedno s majkom i sestrom bila zarobljena i protjerana iz svoga doma.
  
SAN

Sanjala sam tata
da si moju ruku ti
u svojoj ruci držao.
I bila sam sigurna dok
po oblacima
si me vodio!

Gledala sam tvoje lice,
tvoje oči ljubavi pune
tu kraj mene,
a ne sa slika.

Al’, odjednom
ja se opet budim sama
i suze s moga lica
briše samo mama.

I onda opet krenem
i prigrlim život
koji ste mi dali
Bog, ti i mama.

I čekam noći, nadajući se
da ćeš mi opet doći
i da bit’ ćemo skupa
ja, ti, seka i mama.

   Ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnje Marko Miljanić održao je emotivan govor, drukčije ni ne može čovjek koji je sve to proživio, a ništa manje emotivan nije bio ni ministar Kotromanović koji je, između ostaloga rekao „Ovo je tužan dan za Škabrnju i Vukovar i cijelu Hrvatsku. Svi znamo što je bilo 18. studenoga 1991. u Škabrnji. Ovo je bio hrvatski Alamo i to poštujemo i cijenimo.“
   Oblikuje se kolona na čijem čelu hrvatski vojnik nosi raspelo. Podsjetilo me to na vrijeme provedeno u JNA u Somboru. Odredilo me za desetara, na što sam pristao jer mi je ostajanje u Somboru bilo prihvatljivije od nastavka službe na Kosovu ili u Makedoniji. Sjećam se našega majora koji bi svako malo okupio nas starešine i svoj govor redovito počinjao ovako: „Drugovi, crkva je u ofanzivi...“
   Uz zvonjavu škabrnjskih zvona tužna se kolona uputila do nekoliko kilometara udaljena mjesnoga Groblja sv. Luke na kojemu je veliki križ i ploča s uklesanim imenima svih stradalnika. Prioritet ima protokolarno polaganje vijenaca. Izmjenjuju se svi, od ministra pa nadalje. Tu su i nebrojene udruge, među njima i naši iz Četvrte te lađari.
   Život ide dalje. Kao što Škabrnja danas diše punim plućima, a to se vidi na svakome koraku, tako smo se i mi usmjerili prema prizemnijim potrebama. Treba poći na ručak. U jednome, cijenom prihvatljivom, zadarskom restoranu pridružio nam se i donedavni Vidonjac borovačko-engleskih korijena. Naravno, riječ je o Hrvoju Manenici koji je došao pozdraviti svoje lađare s kojima je veslao više maratona. Ovaj se put Hrvoje prometnuo u turističkoga vodiča te nas proveo do Pozdrava suncu i svjetski poznatih Orgulja.
   Ponovno smo na Kalmetini. Od izlaza Zadar II do Vrgorca 200 je kilometara, autobusu samo dva sata. Još sat vremena potrošili smo dok smo kroz Jezero pa preko Peračkoga Blata, Rogotina, Metkovića i Vida razvezli sve koji su se s nama bili uputili u Škabrnju. Doći će nam jednom bliže i ta autocesta.
Ivica Puljan