vijesti www.metkovic.hr

 Komentar

Dokle Hrvati u dijasporu?

Metković, 27.12.2012. - Ove božićne dane, kada većina starijih proživljava svoje djetinjstvo u kojemu se imalo manje, ali se imalo više, remeti nametnuta medijska bitka kojoj ni Vlada ni Crkva nisu u stanju stati u kraj. Bitka je to u kojoj neće biti pobjednika jer svaka strana ima svoje argumente.
   Ne smatram da je nevažno koja će doktrina pobijediti, nije moje da sudim, iako, kao i vi, imam svoje mišljenje. Problem je što se u situaciji u kojoj se nalazimo odjednom kao najvažnije pitanje nametnuo taj famozni zdravstveni odgoj. Ispada da je kao naručen došao vladajućima kako bi, barem na kratko, narodu pozornost skrenuli s puno važnijih stvari.
   Jedna od njih, kratkoročno možda ne tako važnih, ali dugoročno i te kako bitnih je depopulacija. Ne samo manjak rođenih nad umrlima nego i masovno iseljavanje domaće pameti u koju je ova država uložila velike novce.
   Trebamo ponajprije shvatiti da država ne ulaže ni u što. Država nema svoj novac. Da je tako tiskala bi ga koliko joj treba i mirno preživala na svojoj stelji. Novac je naš, svih nas. Država ga koristi onako kako misli da je pametno ili, kako se to do sada događalo, kako je oportuno. Ostavljajući lokalnim samoupravama mrvice stekla je tako vrlo moćan instrument mrkve i batine. I ni jedna se dosadašnja vlast, koliko se god u svojoj opozicijskoj fazi upinjala, nije odrekla toga moćnog alata.
   Umire nas više nego što se rađa, a pamet nam traži neke bolje prigode u nekim boljim državama. Ne pomaže tu ništa stih „Nek' ti kamen bude stina, al' Hrvatsku sine voli“. Naravno, nije nevažan, ali oni koji „padnu“ na njega uglavnom ne spadaju među one koji ovu zemlju mogu dovesti u društvo sličnih malih država kao što su Švicarska, Danska, Nizozemska. Finsku nećemo ni spominjati.
  Imaju u Europi dvije države, prostorno udaljene, koje su prošle sličan put. Obje su katoličke, obje imaju oko četiri milijuna stanovnika i obje imaju silnu dijasporu.
   Dijaspora, kako to samo nevino zvuči. Kao da su to tamo neke gljive rasule svoje spore pa će iz njih niknuti neke nove gljive. O dijaspori, jučer, danas i sutra nitko ne razmišlja kao o bolnome rastanku s najbližnjima, o pucanju veza koje se, kad-tad nikada neće obnoviti, o silnoj tuzi u srcu onih koji ostaju te čežnji onih koji odlaze.
  Irsku je sredinom 19. stoljeća pogodila velika zaraza krumpira što je izazvalo opću glad i iseljavanje, mahom u SAD. Dalmaciju je nešto kasnije pogodila filoksera, bolest koja je uništila vinograde i prouzročila egzodus naših ljudi s obale i otoka na tuđe obale od Aljaske do Čilea, Australije i Novoga Zelanda.
   Početkom osamdesetih prošloga stoljeća Peter Jones, Amerikanac irskoga podrijetla, na tavanu svoje kuće pronalazi pisma koja je njegov pradjed pisao njegovu djedu koji se bio iselio u Ameriku. Nastala je tako vrlo emotivna pjesma Kilkelly s kojom uz bok može stajati naša Pismo ćali.
   Možete politički biti crveni i crni, plavi i bijeli, ali kada vam se dijete iseli iz države u kojoj ne vidi budućnost vi ste samo tužni.
Ivica Puljan