Metković,
29.12.2012. - Kao i uza sve, tako su i uz rokenrol vezane mnoge kontroverze. Milijune stranica potrošeno je pokušavajući opisati taj fenomen koji je započeo još kocem četrdesetih prošloga stoljeća i traje do dan-danas. I što vrijeme ide dalje, to ga je teže opisati.
Nedavno je troje starije gospode primilo nagradu Kennedy Center Honors za 2012.
Robert Plant, Jimmy Page i John Paul Jones (tko ih je prepoznao?) uz pokojnoga Johna Bonhama bili su nekada Led Zeppelin i napravili su jednu od najboljih rock-pjesama (kako se to danas moderno kaže) ikada. Naravno, radi se o Stairway to Heaven.
Na dodjeli Nagrade starija gospoda sjedila su u svečanoj loži, a na pozornici su Ann i Nancy Wilson sa sastavom Heart izveli dojmljivu obradu spomenute pjesme koja je legendarnome pjevaču Robertu Plantu natjerala suzu u oko. Sve je to slušao i gledao sam Obama.
Kakve to sada veze ima s Metkovićem? Naravno da ima. Istina je da u Metkoviću sedamdesetih slušatelji glazbe Led Zeppelina nisu bili u većini. Prevladavali su Mišini, Lokinovi ili Šerfezijevi. Vice je bio neupitna vrijednost, a Arsen ikona za ono malo romantika. I sve je to bilo dobro. I Zeppelini i Mišo i Vice i Arsen. Svakome prema vlastitu ukusu i potrebi.
A što imamo danas? Egzodus metkovske omladine/mladeži svakoga vikenda na prekogranične cajke. Ne preko-prekogranične nego odmah tu koji kilometar dalje od Đumruka. U zemlju ponosnu koja je s posljednjim barutnim dimom zaboravila otkuda je on (taj dim) dolazio. Ni naši s ove strane granice nisu ništa boljega pamćenja. Istina, većina ga ni nema, ali netko im ga je trebao prenijeti.
Ipak, možda mlade treba i razumjeti. U poplavi domaćih cajki oni se, logično, okreću ka izvornima. I jedno i drugo više nego jadno i čemerno.
Ivica Puljan