Metković, 9.1.2013. - U vrijeme kada su pristup (i potrebu pristupa) Internetu imali samo rijetki nije bilo prijepora, ali kada se uselio u većinu domova krenule su kontroverze oko Mreže koja je stubokom promijenila svijet kakvim smo ga znali. Dogodilo se nešto o čemu tvorci Interneta nisu mogli ni sanjati.
  Malo-pomalo stvarao se virtualni svijet koji je sve više počinjao sličiti stvarnome. Još prije bili su se pojavili računalni virusi, ali ih je Internet toliko proširio, kao što je širenje njihove biološke braće podupro razvoj prometa pa su se ljudi počeli sve više međusobno miješati. Zato nam gripa u veljači „ne gine“.
  Taj je virtualni svijet, po uzoru na stvarni, uz mnoge koristi donio i mnoge zamke koje čekaju neiskusne, naročito djecu. Zar nije isto s razvojem cestovnoga prometa, izgradnjom cesta, pojavom sve boljih automobila? Korist je ogromna, ali donosi žrtve. Zbog toga će većina roditelja biti toliko svjesna da će sa svojom djecom razgovarati o opasnostima što ih čekaju kada jednoga dana počnu voziti automobil ili motorkotač ili budu, jednostavno, pješaci. To je razumljivo. Opasnost je stvarna, opipljiva, strašna… S druge strane, malo je onih koji će svoje dijete uputiti u opasnosti virtualnoga svijeta. Razlog je jednostavan. Da bi smo na dijete prenijeli svoja iskustva trebamo ih i sami steći, a to traži vrijeme i ponešto intelektualnoga napora. Stoga je puno lagodnije inicijativu za kućnim računalom prepustiti svome junioru i diviti se njegovim vještim prstima koji prebiru tipkovnicom i njegovu prijemčivom mozgu te ga proglasiti čudom od djeteta. Nema tu čuda. Većina je djece, Bogu hvala, takva. Piju k'o spužve sve što vide, nemaju straha pred novim, jer im je sve, ionako, novo i u toj svojoj otvorenosti i iskrenosti prema velikome svijetu znaju zapasti u stupicu. Stoga, nema nam druge nego „zasukati rukave“ i barem se na korak približiti tome novom naraštaju kako bismo mu mogli što pametno sugerirati. Najmanje je pametno proglasiti ih računalnim guruima i prepustiti ih virtualnoj ulici. Stvarna im, ionako, „ne gine“.
Ivica Puljan