Metković, 18.1.2013. - Nisam protiv autocesta, dapače, ali porazna je činjenica da se Hrvati njima malo voze. Točnije, standard im to ne dopušta pa je s autocesta u godinu dana 'nestalo' čak 1,77 milijuna vozila.
   Danas nas sustiže vijest da je Vlada odlučila sa 4,2 milijarde kuna odmrznuti zaustavljene radove na hrvatskim (auto)cestama, u što, valjda, spada i nekoliko kilometara od Vrgorca do IR čvora Metković pa ćemo, eto, i mi lako na A1. Istina, trebat ćemo se malo stisnuti kroz Put Narone i Vid pa (prema najnovijim informacijama) prema Prudu i ponovno vraćenom sjevernom trasom uz samu granicu izbiti na prilaze A1 negdje oko Grgića. Sve je to lijepo i krasno pod uvjetom da to možemo platiti. To „platiti“ možemo promatrati iz dva kuta.
   Prvi se odnosi na samu investiciju koja na koncu padne na grbaču svima nama. Ne vladama koje dolaze i odlaze nego isključivo nama koji živimo u Hrvatskoj. Nema tu razlike ni među nacijama, ni vjerama, ni spolno/rodnoj (da budem u trendu) orijentaciji… Po svakoj glavi isto. Ne želim ulaziti u to koliko će najnovija Vladina odluka pokrenuti gospodarstvo, čiji je građevinarstvo vrlo značajan segment. Daj Bože, držim im palčeve. Nešto drugo je tu problem. Zadužit ćemo se još više, dovršiti te ceste i onda sve to dati strancima na upravljanje, tj. pobiranje vrhnja, a svi mi (i naša djeca) će vraćati te kredite. Nismo li tako svojedobno sanirali posrnule banke po Hrvatskoj i onda ih jeftino prodali strancima? Takvih primjera je u našoj novijoj povijesti bezbroj pa nije ni čudo da smo tu gdje jesmo. Tragedija živućih naraštaja Hrvata je ta da su uspjeli ostvariti vjekovni san svojih predaka – stvoriti vlastitu državu i krvlju je obraniti – i onda ne znati što s njom.
   Vratimo se autocestama, koje nam zjape prazne. Ima nešto nadrealno kada se vozite od Vrgorca do Dugopolja, čak i do Zadra. Trebate li put Zagreba pretpostavljam da se, isto kao i ja, nakon kraćega razmišljanja odlučite za A1. Jest da je puno skuplje, ali je i puno sigurnije, iako bismo se barem tijekom tri godišnja doba malo sporije i puno jeftinije mogli voziti starom cestom. No, jad u kojemu živimo tjera nas ponekad da, zbog svoga mentalnog zdravlja, sebi priuštimo i ono što nam ne pripada, a to je vožnja autocestom na kojoj se osjećamo gotovo kao šeici. Od Vrgorca do Dugopolja čini vam se da je cesta samo vaša. Nešto se malo promet pojača prema Zadru i još nešto do Karlovca. Tek na legendarnoj dionici Karlovac-Zagreb (jedinoj koju je Socijalistička Republika Hrvatska sebi smjela priuštiti nakon što je hrvatski narod početkom sedamdesetih godina masovno kupovao državne obveznice za autocestu Zagreb-Split) promet postaje gušći. Di su ošle pare?
   Kaže se da trenutna vlast vrvi utjecajnim Dalmatincima. Kako ni jednome od njih na pamet nije palo da se izvan turističke sezone cestarina na Dalmatini (i ostalim autocestama) prepolovi pa da se narod, koji ih je birao u Sabor i podigao na tron, vozi jeftinije i sigurnije. Koliko stoji jedan život u državi koja odumire? Mislite da im je to važno? Isto kao i onima prije njih.
Ivica Puljan