Metković, 20.1.2013. - Jedan moj prijatelj, koji je sigurno mogao napraviti karijeru u Zagrebu, prije nešto manje od dvadeset godina vratio se u Metković. Rekao mi je da ga je na to „nagnala“ serija Život na sjeveru u kojoj se, možda preromantično, prikazivao život u maloj sredini u kojoj svatko svakoga pozna, gdje je život pomalo usporen, rekao bih, po mjeri čovjeka.
   Mnogi od nas koji su za život izabrali Metković imali su priliku otići iz njega za „boljim“ životom. Svatko je imao svoje razloge za ostanak (kao i za odlazak). To je vaga. Ne možeš istovremeno nešto dobiti, a da nešto drugo ne izgubiš.
   Prihvaćajući život u maloj sredini prihvatili smo u paketu sve njene dobre i loše strane, što ne znači da svojim djelovanjem tu lokalnu zajednicu ne trebamo učiniti boljom. No, postoje neke stvari koje čine bitnu razliku između jednoga Metkovića (i sličnih malih gradova) i Zagreba, Splita ili Rijeke. Mi u manjim gradovima još uvijek imamo koliko-toliko sačuvan osjećaj pripadnosti zajednici i njezinim tradicionalnim vrjednotama. Zato smo je i izabrali za život. Takvih je malih zajednica u Hrvatskoj bezbroj. Čak se i jedan Zagreb sastoji od takvih malih zajednica u kojima ljudi marljivo rade (ako imaju posla) i odgajaju svoju djecu.
   No postoji jedan drugi, manjinski, Zagreb, Split ili Rijeka, silno oboružan „znanjem“ i dobro medijski ušančen. I taj nam se uporno nameće kao jedina istina i put. Ne zanima njega mišljenje nas malih, koji smo većina. Sa svih strana neselektivnom medijskom paljbom udaraju po nama, sve u ime tolerancije. Jer, njima je tolerantan samo onaj koji se slaže s njima. Ostali su najobičniji natražnjaci.
   Dnevnik.hr je donio vijest o istraživanima što su prošle godine provedena u SAD-u o odgoju djece u tzv. gay zajednicama, koja bacaju skroz drukčije svjetlo na do tada opće prihvaćene stavove.
Ivica Puljan