Metković, 22.1.2013. - Znam da ste jako dobro upoznati sa Zakonom o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske. Niste? I čudite se što nam je ovako kako nam jest jer, tko će čitati, zamarati se slovima i brojkama? Zato jako dobro znamo za koga glasovati na izborima. Onako, prema osjećaju, jer mi sve znamo, samo već od rata (radi se o nenormalnomu stanju nekoga društva pa to razdoblje ne uzimam u obzir) nismo u stanju izabrati vlast koja bi radila u korist vlastita naroda.
   Znam ono što i vi znate i pitate se „Pa koga smo uopće mogli birati?“ Što smo god probali nije išlo. Je li baš tako? Nije li problem u nama svima kada smo pristajali na takve vlasti koje su se ponajviše bavile sobom, a kada je trebalo gasiti socijalne i ine požare rasprodavale su narodno blago. Da, naše narodno, ne svoje. To su radili svi pa i ovi sada, a Hrvatska je klecala sve niže i niže i završila na koljenima. Ovima sadašnjima je očito dano u zadatak da Hrvatsku u EU uvedu u puzećem stavu. Tako će nam se lakše nogom stati za vrat.
   Neobično je da malo tko zna da je hrvatskim građanima i udrugama dano tek deset dana da se očituju oko Nacrta Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske. Jeste li znali za to? Nisam ni ja, ni ja ne čitam. Ni vi ni ja nismo, ipak, baš krivi zbog toga. Sjetite se, kada je Vladi to trebalo naručila je silne promidžbene materijale koji su se vrtjeli na elektronskim medijima i bili otisnuti u milijunima brošurica. I sve je to stajalo silnih (naših) novaca. Sada, kada treba ispod žita provući ZSIPRH, ni jednoga poziva u javnim medijima, ni jedne edukativne emisije na našim kratkovidnicama. I još k tome rok od samo deset dana za izjašnjavanje. Pa, ljudi moji, radi se o tako važnim stvarima, o prirodnim (narodnim) bogatstvima bez kojih trajno možemo ostati. Pa vidite li da nam je lansiran zdravstveni odgoj oko kojega se glođemo. Pa kada je to malo jenjalo plasiran nam je plakat s finim mrtvim djevojkama. Da se opet poglođemo. A vrijeme ide. Ide vrijeme, dođe rok: Eto vraga skok na skok ,… napisao je davno August Šenoa u svome Postolaru i vragu. Samo tko šljivi te prastare pisce?
   Gdje su silne nevladine i slične udruge koje su jako dobro ekipirane i upućene kada treba reagirati na povrjede ovoga ili onoga, zaštitu ovih ili onih prava? Nema ih, ne zvižde ulicama, ne nose transparente kada treba zaštititi ono do čega oni ionako previše ne drže.
   Stoga je jedina udruga koja nas prati od stoljeća sedmog, osmog, devetog ili čak desetog (kada su napokon pogani Neretvani prihvatili kršćanstvo) odlučno nastupila, mada će se neki opet postaviti na stražnje noge i vikati kako se Crkva nema pravo miješati u sekularnu državu. Slažem se, nema se pravo miješati u državne poslova, ali ima i te kako pravo stati u zaštitu svoga naroda ako procijeni da je nečim ugrožen. Crkva i Hrvatski narod branili su se stoljećima uzajamno pa će tako biti i u buduće. Mene osobno nema na nedjeljnoj misi, ne pričešćujem se (mogao bih, ali bi to bila prijevara) pa ne nastupam kao „zadrti“ vjernik, ali sam svjestan da će, i kada nas posljednji „prijatelji“ napuste, Crkva biti uz nas. To što Crkva luta u nekim stvarima, što se baš ne snalazi u sadašnjem vremenu ima malo veze.
Ivica Puljan

   Ako ste izdržali do kraja, izdržite još malo. Evo što o ZSIPRH-u misli Komisija Hrvatske biskupske konferencije „Iustitia et pax“:
   Komisija HBK "Iustitia et pax", u duhu svoje temeljne duhovne, etičke i građanske zadaće, pozdravlja poteze i brigu javnih vlasti svih razina u njihovu nastojanju da očuvaju radna mjesta i, na taj način, dostojanstvo onih ljudi i njihovih obitelji koji mogu živjeti od svog rada. U tom smislu Komisija osjeća svojom moralnom dužnošću i odgovornošću iskazati hrvatskoj javnosti svoje snažne rezerve i temeljite sumnje glede vremena i načina, kao i predmeta i postupaka koje predviđa prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske (ZSIPRH).
   Minule Vlade naše zemlje prodale su, naime, velik dio javnih dobara i tvrtka na područjima od vitalnoga značaja za trajni razvoj naše državne zajednice, pa tako napose na novčarskom, energetskom i telekomunikacijskom području. Novčana sredstva dobivena od tih rasprodaja utrošena su ne u trajna dobra – kao primjerice škole, bolnice, javne uslužne mreže i objekte – nego na tekuću potrošnju. Hrvatskim vladama ostajalo je zbog toga sve manje sredstava "vladanja" na korist građana i utjecanja na gospodarstvo, financije, monetarno i socijalno područje. Republici - a res publica je zajednička stvar svih građana i svih naraštaja - Hrvatskoj je ostalo još vrlo malo javnih dobara, onih prirodnih (more i vode, šume i zemlja) kao i onih vitalnih djela ljudskih ruku minulih naraštaja (mrežni sustavi auto/cesta, željeznica, prijenosa informacija, prometnih luka i različitih cjevovoda…), koja trebaju s jedne strane jamčiti pravo na univerzalna prirodna dobra, a s druge, na održivi razvoj za ovaj i buduće naraštaje. O tim preostalim dobrima, tim rijetkim nichama, usporednim prednostima i razvojnim mogućnostima RH, svi hrvatski građani moraju imati pravo raspravljati, predlagati i suvereno odlučivati. O tome je naša Komisija u više navrata iskazala svoj kršćanski i građanski stav, sukladan socijalnom nauku Crkve koji predstavlja jedan od ponajboljih etičkih - ljudskih i građanskih, socijalnih i ekoloških doprinosa kršćana našem zajedničkom svijetu. Ne zaboravljamo da socijalni nauk i brojne socijalne okružnice posljednjih papa, kao i Papinskog vijeća "Iustitia et pax" i mnogih istovjetnih nacionalnih komisija upozoravaju na opasnost od rasprodaje zemlje i vode, posebice u siromašnoj Africi i Aziji, gdje špekulativni kapital svjetskih sila otkupljuje ili unajmljuje milijune hektara zemlje i izvore pitke vode.
   1. Vrijeme i rokovi. Nacrt ZSIPRH objavljen je prije tjedan dana, tj. 15. siječnja, a pravu građana i udruga na primjedbe dano je nepunih deset dana. Taj rok je tim više neprimjeren jer je predmet zakona ne samo ulaganje u nove ili postojeće proizvodne i uslužne djelatnosti, nego i moguća rasprodaja gotovo svih preostalih prirodnih bogatstava, nepokretnih kulturnih i drugih javnih dobara. Ova Komisija smatra da tako važan tekst, koji dopušta denacionalizaciju i privatizaciju rijetkih preostalih javnih dobara, s jedne strane ne smije izlaziti na svjetlo dana u "pomrčini" ferija i vremenskih neprilika, a s druge da je nedopustivo da se za tako prekretne i upravo sudbinske odluke traži "hitni postupak", a građanima i udrugama – a zar ne i znanstvenicima i stručnjacima? – ostavlja samo tjedan dana za raspravu. Stoga Komisija predlaže da se ovi rokovi preinače te se za predstavljanje javnosti ovog nacrta ZSIPRH - na TV, radijskim postajama i u svim drugim medijima - Vladi i javnim institucijama dodijeli rok od barem mjesec dana, a nakon toga barem toliki rok za javnu raspravu, primjedbe i prijedloge. Osim toga, o ovako važnim pitanjima - koja zadiru ne samo u prava svih živućih građana, nego i budućih naraštaja - ne može se isključiti, već se upravo treba propisati izjašnjavanje na referendumu koji nakon toga Vladu i sve buduće vlade – obvezuje.
   2. Predmet i postupak ZSIPRH. Ovaj zakonski prijedlog tiče se ulaganja u nove i postojeće objekte, u nekretnine i javne infrastrukture i u koncesije, nove i postojeće - od više od 150 milijuna kuna, tj. oko 20 milijuna eura. To su "velike investicije" koje se, za naše prilike, odnose samo na velike ulagače. Međutim, kako se ovim prijedlogom po prvi put zadire u osjetljivo područje trajnih javnih i prirodnih dobara i omogućuje rasprodaja "nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske… šuma i šumskog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta, javnih cesta i javnog vodnog dobra, kao i nepokretnih kulturnih dobara", zapravo svih dobara kojima raspolaže RH - uključujući i pomorsko dobro kao i koncesije drugih dobara i mrežnih, pretežito transportnih sustava - nužno treba upitati hrvatske građane pristaju li oni na takva trajna otuđenja gotovo posljednjih velikih javnih bogatstava, od kojih onaj prirodni dio spada u univerzalna dobra - i hrvatskih građana i čovječanstva. Do sada su svi zakoni, pa čak i oni iz razdoblja prethodne, nimalo demokratske države, to onemogućivali. Naravno, to nije apriorni argument da se tako i nastavi. Ali mora se priznati da je taj stav ipak izražavao poštivanje zajedničkog, općeg i univerzalnog. Na neka od navedenih dobara moguće je zamisliti i ostvarivati koncesijsko korištenje i prava, ali prije toga treba postići nacionalnu suglasnost oko pitanja koja su to narodna dobra koja se ne smiju otuđiti, a koja je moguće koncesijski koristiti, a da se pritom ne ugrozi njihova trajna vrijednost. Nacionalni konsenzus nije dovoljno uspostaviti samo u četverogodišnjem predstavničkom tijelu, njega valja potvrditi još i na obvezujućem izjašnjavanju građana, koje treba dobro, pošteno i temeljito obavijestiti.
   Bilo bi korisno znati i stoga upitati predlagače ZSIPRH jesu li obavili tržišna ispitivanja tko je u stanju u Hrvatskoj danas ulagati više od 20 milijuna eura, a da to nije učinio do sada, jer je, stvarno, bilo mnogo prepreka i sporosti kod različitih dozvola. Ima li takvih ulagača u Hrvatskoj ili se očekuju samo iz inozemstva? ZSIPRH često spominje "zaštitu dobara" pa se nameće i pitanje (koje građani mogu legitimno postaviti i na nj dobiti odgovor) jesu li predlagači odmjerili rizik i kakvu zaštitu predviđaju u odnosu na moguća špekulativna ulaganja razuzdanog financijskog, stvarnog i virtualnog (deriviranog) kapitala bez domovine na predloženim i sad nezaštićenim javnim dobrima i područjima djelatnosti u RH?
   Ono, međutim, što ne ostavlja posebne sumnje u potrebu temeljitog preispitivanja i raspravljanja su odredbe nacrta ZSIPRH o postupku odobravanja navedenih ulaganja, kupovina i koncesija. Taj postupak, prema ovom nacrtu, najprije ne mora biti uvijek otvorena i pravedna utakmica, nego i izravna dodjela i pogodba – što je suprotno hrvatskim i europskim načelima i normama. Osim toga, svojom hitnošću postupka on povlašćuje velike ulagače, što znači da mali ulagači i koncesionari moraju trpjeti spori postupak i birokratska odugovlačenja, dok "veliki igrači", domaći i strani, imaju pravo na brzi postupak. Ovakve odredbe se samo da uvode diskriminacijsko načelo – brže i jednostavnije za bogate – nego povećavaju mogućnost samovoljnih odluka izvršene vlasti i, istovremeno, smanjuju mogućnost provjere i osiguranja zakonitosti.
   Nije potrebno dodatno objašnjavati da ovaj nacrt ZSIPRH vapi za najširom javnom raspravom. Međutim, nameću se i tri dodatna pitanja. Prvo, predviđa se da ZSIPRH stupi na snagu na dan objavljivanja i da su sve javne vlasti dužne u 30 sljedećih dana kandidirati strateške projekte iz svog djelokruga, pitanje je koja će i kakva javna uprava biti u stanju provoditi predviđeni brzi i sumarni postupak za "velike igrače" na, među inim i do sada zaštićenim javnim dobrima, a da se prije toga, s jedne strane, ne izmijene brojni zakoni, a s druge ne obrazuje nova, učinkovitija javna uprava. Drugo, tko i zašto ima pravo isključiti lokalne zajednice iz odlučivanja o prostorima i djelatnostima koja ih se izravno tiču. I konačno, nije li ovdje očita opasnost od isključivanja i trajne eksproprijacije svih građana i svih naraštaja?
   Nadamo se da su navedene primjedbe više nego dovoljan razlog da se odredi razuman rok u kojem će se moći i informirati i izjasniti i stručnjaci koji nisu bili uključeni u izradu predloženoga Nacrta i sve relevantne ustanove i građani na različitim razinama.