Metković, 26.1.2013. - Imate negdje u okolici Metkovića očevinu, djedovinu, pradjedovinu, možemo tako tko zna koliko unazad. Uglavnom, naslijedili ste komad zemlje od svojih predaka. Oko vas su braća i sestre, daljnji i bliži rođaci koji su to, također, naslijedili od zajedničkih vam predaka. Uopće nije važno što možda ne znate što biste s time ili ste već malo-pomalo, jer je tamo i stara kuća, sve to skupa obnovili pa sve češće bježite u mir. Naravno, sve ćete to ostaviti svojoj djeci, a ona opet svojoj.
   I onda stiže vijest da se baš tuda planira gradnja, recimo, autoceste. Vaš rođak trlja ruke jer će napokon imati neke koristi od ono nekoliko jutara kamenjara obrasloga u makiju, usred kojega je njiva na kojoj su krumpiri zadnji put sađeni 1957. Vama baš nije svejedno jer je kuća pripala vama i braći, ali shvaćate da je to tako svugdje u svijetu kada se grade objekti od državnoga interesa. Moglo je biti i gore, pomislit ćete, jer da su to oduzimali mome djedu ne bi dobio ni za sol. Mirite se s time. Valjda će ta autocesta vašoj djeci i unucima donijeti dobro.
   I baš kada ste se pomirili s gubitkom, gotovo ponosni što ste se žrtvovali za dobrobit šire zajednice, sustiže vas vijest da će država tu autocestu, koja djelićem prolazi vašom djedovinom i za koju se zadužila i u vaše ime i u ime vaše djece, dati nekome u koncesiju. Dakle, ono što je izgrađeno na vašem zemljištu i vašom novcima (jer tko će drugi vraćati te kredite nego svi mi) ustupit će se za neku naknadu, koju će naše državne rupe bez dna začas usisati, i nakon čega će koncesionar (tko drugi nego li stranac) desetljećima ubirati profit. Bude li nezadovoljan domaćom radnom snagom vrlo će lako dovući jeftiniju s istoka. Ostaje nam nada da će možda jednoga dana naši unuci smoći snage i pameti pa nakon isteka koncesije sami znati time upravljati. Barem nešto.
   No, prema novome Zakonu o strateškim ulaganjima sve može biti puno gore. Vratite se na prvi odlomak i nakon toga preskočite ovdje.
   Bacio neki ruski milijarder oko na uži zavičaj vaših djedova. Čini mu se da je to idealno mjesto za najveću europsku farmu puževa. Mogu i golf tereni. Nema veze što je kamenjar. Danas strojevi to samelju u papar, a slavonska zemlja je u bescjenje. Gore će se napraviti umjetno jezero sa svim pratećim sadržajima (resort), a dolje će se iskopom nasuti kamenjar. Vode ispod krša ima u izobilju. Dobro, malo će osiromašiti izvor u Prudu, ali i to se da riješiti nekom studijom o utjecaju na okoliš.
   I dođe taj Rus, Kinez, Turčin, uopće nije važno, važan je samo njegov nabrekao novčanik, našoj Vladi, sadašnjoj ili budućoj, i razastre svoje planove. Genijalno, pomisle u Vladi, srameći se kako se sami toga nisu sjetili, ali to neće reći. Naravno da nema problema. Zato smo i smislili Zakonu o strateškim ulaganjima. Ta neće nas neki lokalni indijanci sprječavati u razvoju države. Treba s njima po kratkomu postupku. Bit će im plaćeno po tržišnoj cijeni, a mi ćemo odrediti kolika je ona. Uostalom, dogovorit ćemo se i oko te sitnice.
   Upravo o tome je prozborio Robert Podolnjak, izvanredni profesor na Katedri za ustavno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu. On kaže: „Ustav regulira da je moguće izvlaštenje po tržišnoj cijeni. Njega može napraviti jedino Vlada i taj model ima svaka država. Spor, međutim, može nastati u slučaju da riječ nije o državnoj, nego o privatnoj investiciji, u kojoj korisnik izvlaštenja postaje privatni investitor.“
   Vozači koji samo gledaju ispred sebe, a zaborave ponekad pogledati u retrovizor kad-tad će doživjeti prometnu nesreću. Izgleda da je retrovizor u našemu društvu postao nešto natražno, kao što je i bio kada se srljalo u „svijetlu budućnost“. Ne bi me čudilo da ga uskoro prestanu ugrađivati u automobile.
Ivica Puljan