Metković, 5.2.2013. - Narod smo s očitom podaničkim sindromom, bez obzora na to što smo se kroz povijest sve do današnjih dana hrabro suprotstavljali osvajačima pa smo i danas kakvi-takvi opstali na povijesnoj sceni te da su u međuvremenu s te iste scene nestali veliki narodi o kojima naša djeca danas uče u školama. No, taj nas naš sindrom stalno koči, ne da nam naprijed, podriva našu svijest da vlastitim snagama (i pameću, prije svega) možemo bolje.
   Uvijek nam je nešto izvana bilo bolje. Po vlastito mišljene trčali smo i u Beč i u Peštu (kasniju Budimpeštu) i u Beograd, a danas vratove izdužujemo i glave okrećemo prema Briselu. Sve po „B“, navali narode, još malo pa nestalo.
  S druge smo se strane silno trudili u svemu biti prvi. Spomenimo samo eksperimente u obrazovanju. Socijalistička Republika Hrvatska prva je uvela obrazovnu reformu, tzv. usmjereno obrazovanje, koja je završila katastrofom. Tako je budući građevinar ili arhitekt najprije trebao završiti trogodišnje obrazovanje za zidara, a potom se, nakon jedne godine „čeličenja“ u JNA, upisati na željeni fakultet. Sva je sreća da Šuvaru tada nije palo na pamet da budući liječnik najprije završi za mesara, a potom upiše medicinu. Jer, cigla je cigla, a meso je meso.
   Silno smo se trudili toj Europi prikazati boljima od njih samih. Smjesta smo postali perjanica Bolonjskoga procesa i tako naše studente i njihove profesore uvalili u velike probleme. O tome se malo govori jer se ne smije. Zna se u čijim su rukama mediji. Na vlasti se mijenjaju nepomirljivi, a moć medija i dalje ostaje ista. Pa kada kažemo da vlast nadzire medije?!
   Taman smo preživjeli cunami oko posjete jedne stare židovke Hrvatskoj, a već nam stiže novi. Neće nas zaobići kao ovaj komet koji će na samo 28 tisuća kilometara promašiti Zemlju čiji je promjer niti 13 tisuća kilometara.
   Iz Francuske nam je kroz povijest dolazilo puno toga pa će doći i roditelj 1 i roditelj 2. Samo je pitanje vremena kada. Možda nam se dogodi apsurd da od toga Francuzi odustanu nedugo nakon što mi to prihvatimo. Tako je to kada stalno uskačemo u krive vagone.
   Dakle, moguće je da se dogodi da vas nisu napravili i rodili otac i majka nego roditelj 1 i roditelj 2. Nije tu samo problem označitelja i označenoga nego je pitanje tko je tu što radio. Ako se priklonimo tomu da je roditelj 1 radio, a roditelj 2 rodio (male li razlike u glagolima) automatski se zadire u ravnopravnost spolova, jer zašto roditelj 2 ne bi radio (pratite li me), a roditelj 1 rodio? Što kada roditelj 1 prizna da nema sklonosti prema roditelju 2 nego mu je smišniji roditelj 1b, a hoće dijete? Kako ni najliberalniji zakoni to još nisu razriješili morat će, ipak, negdje potražiti roditelja 2. Nije li to ponižavajuće za roditelja 1b?
   Silna zbrka nastaje i oko redoslijeda navođenja roditelja. Do sada se pisalo otac i majka. Moglo je i majka i otac, svejedno. Važno je da je uz otac stajalo, recimo, Ivica (hoće reći mali Ivan), a uz majku Jurica (hoće reći mala Jurka). Bez obzira na ženki rod tih vlastitih imenica znalo se tko što ima među nogama, ne zbog favoriziranja jednoga ili drugoga roda nego zbog toga da se zna tko je tko.
   I onda se neki bjelosvjetski osviješteni Ivica i Jurica poglođu oko toga tko će biti roditelj 1, a tko roditelj 2. Bez obzira na ishod njihova sukoba svejedno će neki razrednik maloga Pericu zapitati: „Tko ti je ovdje otac, a tko majka?“. Ipak, bit će mu tu nešto lakše nego kada naleti na maloga Tomicu kojemu su roditelj 1 i roditelj 2 Mirko i Slavko.
Ivica Puljan