Metković, 1.4.2013. - Stručnjaci kažu da će nemali broj onih koji se danas rode doživjeti stotu, no malo je onih koji su se rodili prije sto godina i koji su još među nama. Jedna od njih je baba Ruža koja je jučer na neobičan način, okružena mnogobrojnim potomcima, proslavila svoj stoti rođendan.
   Babu Ružu smo posjetili u domu njezina praunuka s čijom obitelji živi već devet godina. U krcatoj kući u metkovskom naselju Duvrat bilo je dvostruko slavlje. Slavio se Uskrs i stoti rođendan babe Ruže koja je kroz to stoljeće postala majka, baba, prababa, čak i šukunbaba. Veliki dnevni boravak bio je pretijesan da u njega stanu svi pa su se praunuci i šukununuci, kojih je trideset dvoje, smjestili po okolnim prostorijama. Naravno, čelno mjesto za stolom dobila je stogodišnja slavljenica, a nas je iznenadila rođendanska torta. Ne po tome što su na njoj gorjele tri svijeće koje su označavale broj 100, nego što ih baba Ruža nije puhanjem utrnula – uzela je cigaretu i zapalila ju na jednu od svijeća. Bio je to razlog više da vitalnu babu Ružu zamolimo za razgovor.
   Baba Ruže, recite nam nešto o svome djetinjstvu.
   – Rodila san se na Sv. Josipa 1913. u Podrunjici. Kako je to tada bio običaj, nisu me moji majka i ćaća odma prijavili. Prošlo je više od deset dana kad su ošli su u Metkoviće i upisali me u knjige. Tako san ti ja po tizin knjigama rođena tek 31. ožujka.
   Čega se sjećate iz najranijih dana?
   – A čega ću se sićat? Sićan se neke vojske kada san imala pet godina. Naša je kuća bila odma uz vrancusku cestu pa su tuda prolazili. A kašnje, šta ću ti reć? Sve dokle nisan upoznala mog Miju?
   Vašega muža?
   – Jes. Imala san šesnes godina, bilo je neko silo. I doša taj moj Mijo, nako naočit, svrsebe, vidilo se odma. Malo se došaptava s jednon mojon kumom i pravo meni. Ja od stida za u zemlju propast. Sija kraj mene, reka da je taj i taj upita bi li ja imala šta protiv da on porazgovara s mojin ćaćon. Ja san mu rekla da nebi i tako san završila u njegovoj kući u Desnama. Kasnije je moj Mijo napravija ovu kuću na Duvratu koju je moj praunuk dogradija.
   Čuli smo da ste tražili da vas smjeste u Starački dom u Metkoviću, ali da praunuk ne da?
   – Jes. Moj je Mijo umro prije dvajes godina i ja iman njegovu penziju. Mislila san da ne smetan mladima, ali moj praunuk neda. Kaže, baba, stoj tu među svojin. I nije mi krivo. Svaki dan naranin kokoši, malo čeprkan po polju… Dobro meni, a dobro i njima.
   Od kada pušite?
   – Ma nije to (smije se) ono šta mislite. Pušit san počela otkako nema Mije. Cili san se život karala šnjin oko ti vražji cigara. A kada je on umra osta je za njin cili pribor. Mislin se ja, iden probat šta je on vidija u tome. I tako, zapalila bi pokoju. Moja se unuka udala u Ercegovinu i zet mi donosi domaću škiju kakvu je pušija moj Mijo. Ne bi ti ja zapalia one kupovne, nema tizi para.
   Rastajemo se s babom Ružom uz želju da se s njom nađemo u ovo doba za godinu dana. Sudeći prema njenu mentalnom i fizičkom zdravlju u to ni ne sumnjamo.