Metković, 27.9.2013. - Deveti neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret, koji je jučer ujutro započeo u Neumu, nastavio se poslije podne u Gimnaziji Metković. Ovogodišnja tema Susreta, što ih organizira Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti, Hrvatska kulturna zaklada, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Matica hrvatska Opuzen, Matica hrvatska Neum i tjednik za kulturu Hrvatsko slovo je Petar Tutavac Bilić, hrvatski publicist, književnik, jezikoslovac i prevoditelj.
    Nakon što su okupljene, među kojima je bilo dosta učenika, pozdravili ravnatelj Gimnazije prof. Jozo Jurković i gradonačelnik Metkovića dr. Božo Petrov, uvodnu riječ o temi, tj. Petru Tutavcu izrekao je književnik Stjepan Šešelj. Šešelj je i najavio da će sljedeći, jubilarni X. Susret biti posvećen pok. književniku Vadimiru Pavloviću.
    O jednome od najpoznatijih Tutavčevih djela, Pravopisu hrvatskoga jezika izdanome 1971., govorio je dr. sc. Domagoj Vidović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Radi se o jedinom hrvatskom pravopisu pisanom ikavicom jer je Tutavac tvrdio da je, prije prihvaćanja ijekavice kao standarda, velika većina Hrvata govorila ikavskim govorom, što uključuje i prostore koji nisu u današnjim granicama Republike Hrvatske. To je potvrdio i Vidović kazavši da se ikavica proteže kroz sva tri hrvatska narječja, dakle, čak je zabilježena i u kajkavskome. Vidović je rekao da se Tutavac zalagao za ikavicu jer je taj govor svojstven jedino Hrvatima te da je tako hrvatski jezik kanio braniti od vanjskih utjecaja. Uvođenjem ikavice kao standarda smanjili bi se i neki jezični prijepori tipa brijeg/br(j)egovi jer je to u ikavici brig/brigovi. Budući da se Susret održavao u Gimnaziji, Vidović se osvrnuo i na najnoviji pravopis na kojemu je i sam radio. Rekao je da se svi dosadašnji pravopisi vrlo malo razlikuju te da je potrebno učiniti određene kompromise kako bi nam se pravopisi ne bi u budućnosti svako malo mijenjali.
    O Tutavčevu djelovanju u kontekstu društvenih i političkih prilika govorio je publicist i književni kritičar Mate Kovačević. Naglasio je Tutavčevo pridavanje važnosti istraživanju Crvene Hrvatske, tj. prostora od Cetine sve do albanske obale na jugu s kojega su Hrvati malo-pomalo potpuno nestali. Zanimljivo je da Tutavac u svome djelu Sedam pečeta hrvatske povistnice iz 1984. naglašava „pravo crnogorskoga naroda na svoju samobitnost, na crnogorski jezik i crnogorsku državu“.
    Budući da se Tutavac bavio prevođenjem, o tome je govorila književnica dr. sc. Željka Lovrenčić, voditeljica Inozemne Croatice u NSK. Naglasila je da je Tutavac imao istančan osjećaj i za hrvatski i za španjolski jezik te da je za prijevod djela Joséa Hernándeza El Gaucho Martín Fierro dobio visoko argentinsko državno odličje.
    Na kraju je prof. Perina Vukša-Nahod s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavila svoje istraživanje lokalnoga govora Tutavčeva rodnoga kraja. Zanimljivo je bilo slušati razlike u govoru Blaca, Mihalja, Slivna i Podgradine.
    Susret se danas nastavlja u Pločama, a završava sutra u Podgradini. Organizatori su u goste pozvali sina pok. Tutavca Hrvoja Tutvca te predstavnike hrvatske dijaspore koja govori ikavicom, kao što je ona iz Molisea u Italiji i Gradišća u Austriji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Petar Tutavac Bilić
    Petar Tutavac Bilić rodio se u slivanjskome zaseoku Dančanje 1913., a umro u Buenos Airesu 1985. Osnovnu je školu pohađao u Opuzenu i Podgradini, a građansku školu u Metkoviću.Koncem II. svj. rata s obitelji emigrira u Italiju, a potom u Argentinu.
    U knjizi koja je izašla povodom 150 obljetnice školstva u Opuzenu autor dr. sc. Ivan Jurić piše:
    … Pokušao je nastaviti život u Čileu. Vraća se u Argentinu i nastanjuje u Mendozi godine 1949. Odmah se uključuje u domobranski ogranak “Zrinski i Frankopan”, najprije kao član. Ubrzo je izabran za tajnika ogranka. Godine 1954. izdaje brošuru o radu domobrana u Mendozi. Pokreće nezavisne novine “Napredak” na kasteljanskom jeziku i esperantu. Zauzima se za pisanje ikavicom “kao jedinim pravim i čistim hrvatskim jezikom” — kako sam kaže. Kratko je živio i u Urugvaju. Iz Urugvaja odlazi u Buenos Aires i opet izdaje list “Napridak”.
    Tutavac je našao velik broj pristaša koji ga podupirali u pisanju ikavicom. Godine 1963. objavljuje džepnu knjižicu “Hrvatski jezik nad ponorom”. To je ”ričnik razlika hrvatskoga i srpskog jezika”.
    Svoje ideje o ikavici iznosi u književnoprosvjetnom časopisu “Svitlenik”. Od 1968. do 1983., kad izlazi periodično, izišlo je samo sedam svezaka “Svitlenika”. Tutavac je osnovao “Akademiju za hrvatski jezik” prikupljanjem potpisa protiv srpskih jezikoslovnih “deklaracija”.
    Godine 1971. izdao je Pravopis hrvatskoga jezika u nakladi Svitlenika. Bavio se prevoditeljstvom, surađivao je u brojnim hrvatskim novinama i časopisima tiskanim u inozemstvu.
    Zanimljivo je da je Tutavac u svoj pravopis uveo neke nove znakove (slova). Tako je i pisao pa je Dž bilo Ď, Lj – Ł, a Nj – Ń.