Metković, 29.9.2013. - Prohtije se Nečastivom učiniti ujdurmu. Ne pitajte zašto jer mu to stoji u sistematizaciji njegova radnoga mjesta. Zavrti globus kao rulet, a kada se lopta zaustavila, pogled mu pade na Vrgorac.

   Penjući sa na posao u Razvitkov Elektronski računski centar, svako bih se jutro na prvome katu susreo s velikim ostakljenim vitrinama punim (većinom) crvenih knjiga. S vremenom bih zamijetio da je zbirka dopunjena metrom-dva novih naslova, pristiglih iz neke tiskare koja je, kao i nakladnik, imala zlatnu koku. Tiskanje djela druga Tita, Kardelja i drugih knjiga posvećenih Partiji i samoupravnome socijalizmu (koji nije bio baš skroz bezveze) značilo je svome poduzeću/preduzeću osigurati/obezb(ij)editi sigurnu plaćicu. Ta koja bi budala od direktora odbila jednoga od mnogih trgovačkih putnika koji su krstarili Jugoslavijom nudeći najnovije dosege socijalističke misli! Stajale su, tako, te knjige tamo kao dokaz Upravine pravovjernosti, a da nitko nije ni pomislio pitati koliko to stoji i čemu služi. Ne znam, a možda i jest, da je itko, od nekoliko stotina radnika u Upravnoj zgradi Razvitka, ikada posegnuo za ijednom od tih knjiga. Vjerojatno je slična slika bila i u drugim metkovskim poduzećima, a gdje su još školske i gradska knjižnica?! Koliko se novaca trošilo za sve to?
   I tako, Nečastivi, kakav već jest, spopade ravnatelja Knjižnice u Vrgorcu, mjestu još uvijek oštro podijeljenome na „crvene“ i „crne“. Nagovori on prof. Antu S. da pokupi sve stare knjige o Titu i Partiji i baci ih u smeće. Ante-k'o-Ante smjesta ga posluša.
   Tako je vijest prenio dio hrvatskih medija grozeći se nad još jednim kulturocidom. Što učiniti s knjigama koje su propale ili ih desetljećima više nitko ne traži, a knjižnica svakodnevno (u istome prostoru) prima nove i nove naslove? Da je Ante S. u smeće bacio stare trule knjige pune bakterija koje potječu iz doba NDH i veličaju njegova imenjaka, sumnjam da bi se našao na udarnim vijestima. No, nije ni Ante S. s Marsa pao. – Bacio bih i Pavelićeve – rekao je. Samo što su se „Pavelićevih“ knjiga knjižnice riješile prije gotovo sedam desetljeća, a da nitko ni zucnuti nije smio. Ne vidim ni u tome neku veliku štetu pod uvjetom da su i te knjige bile propale. Za čuvanje svih knjiga postoji NSK, pa tko voli nek' izvoli. Svaka će lokalna knjižnica na zahtjev svojega korisnika lako dobaviti bilo koju knjigu iz Nacionalne sveučilišne knjižnice, bez obzira na to odnosila se ona na Tita ili Pavelića. Zanimljivo bi bilo pobrojiti koliko takvih zahtjeva ima godišnje.
Ivica Puljan