Metković, 13.11.2013. - Na svijetu ne postoji, niti je ikada živjelo ni jedno jedino ljudsko biće kojemu nije bila – dekretom sudbine – uskraćena većina ljudskih prava... Tako je svoj tekst, naslovljen Kad dvojica ili dvije tepaju 'dijete moje' – licemjerno lažu!, započeo najveći živući hrvatski književnik Slobodan Novak, a jučer ga je objavio Večernji list.
   Naravno, napast će Novaka svi suvremeni/savremeni hrvatski pisci, jer to tako treba, jer tako nalaže partijski zadatak. Napašće ga ponajprije Sarajevski Marlboro i prološki Muškarac Bez Brkova (priguzit će im se, već ga vidim, i perjanica JL-a Blavor Pljucković Safalada), svjesni da nikada neće – dekretom sudbine – dosegnuti Novakovo književno djelo. Zato će ga i napasti, jer je Novak postavio točnu dijagnozu – koja boli.
   Možemo se složiti s Novakom, potpuno, djelomično ili nikako, ali ne možemo mu oduzeti pravo da kaže što misli, jer je to radio cijeli život. Toga hrvatskoga partizana, autora Digresija i Protimba, prozvat će za desničarenje, natražnjaštvo i ognjištarstvo oni koji su skužili gdje trenutno leži lova i kako treba pisati. Oni možda jesu suvremeni, ali nikada, kao Novak, neće biti svevremeni. Novakov krimen je samo u tome što je progovorio jezikom većine, jezikom koji nema pristupa današnjim hrvatskim priopćajnicama, ili ga tamo pripuštaju na kapaljku, mjereći ga prije toga apotekarskom vagom.
   Negdje sam pročitao da se život može usporediti s penjanjem na brdo. Što se više penješ vidici su ti sve širi, ali si sve umorniji. Na koncu, kada dođeš do vrha, postane ti sve jasno, ali nema dalje. Nadam se da će devedesetogodišnji starina Novak učiniti još koji korak ka vrhu.
   Voltaire, jedan od rodonačelnika liberalizma, rekao je jednom „Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“ – i tako stvorio velik problem sljedbenicima liberalne ideje.
Ivica Puljan