Metković, 17.11.2013. - Gilbert Guillaume, predsjednik Arbitražne komisije koja odlučuje o hrvatsko-slovenskom graničnom sporu, objavio je kako je Komisija usuglasila mišljenja i odlučila da Piranski zaljev ipak povijesno i geografski pripada Sloveniji. Francuski sudac navodi kako je to bila najopsežnija arbitraža u njegovu životu. Analizirano je više od 5000 povijesnih spisa i državnih ugovora, za što je bilo angažirano 30 vanjskih suradnika – piše Kvarnerski. com.
   Eto, tako „pušimo“ i na zapadnim i na istočnim (prekodunavski hrvatski teritoriji) granicama. Ima i jedna sporna granica na krajnjemu jugoistoku (nije samo Prevlaka), a i spor s BiH oko dvaju škoja i Ponte Kleka mogao bi završili slično Piranskome zaljevu, jer što smo drugo mogli očekivati od nekih dosadašnjih hrvatskih vlada koje su imale važnijih posala od čuvanja vlastita teritorija. Ljudi moji, Britanija je 1982. pokrenula cijelu flotu kako bi vratila Falklande, ili Malvine po argentinski, tj. španjolski, tisućama milja udaljene od Londona. Koje li je stotine milijuna funti samo stajala ta vojna operacija da bi se pod britanski suverenitet vratilo oko dvije tisuće stanovnika i stotinjak puta više ovaca? Nacionalni interesi nemaju cijenu, osim u Hrvatskoj.
   Neshvatljivo je da je jedan narod, koji je na ovim prostorima preživio sve osvajače od Huna, Mlečana, Tatara, Turaka, Talijana i Srba, doveden u situaciju da totalno sluđen baulja u potrazi za koricom kruha svoga svagdašnjeg, doveden u stanje u kojemu mu je svejedno što će biti s hrvatskim teritorijem, s hrvatskom (preostalim) poduzećima, s hrvatskim jezikom… A još jučer se taj isti narod uhvatio čega je stigao i mogao da bi svoju domovinu obranio od srpske agresije. U srazu s bolje naoružanim neprijateljem srce se pokazalo jačim. Ispada da je od srca jača korica kruha i čaša vode. Kada nam i to uskoro oduzmu gdje će im biti kraj?
   Sutra smo svi u mislima s Vukovarom. U metkovskome parku ponovno će se užgati svijeće, doći će Metkovci spremni dostojanstveno se pokloniti onima čija je nesreća bila ta da su živjeli na obalama Dunava. I mi živimo na rijeci. I naša je sudbina mogla biti slična, visjeli smo o niti. Da je bilo isto, bismo li malo bolje razumjeli Vukovarce i njihov otpor prema ćirilici? Ne kao pismu, nego kao prema simbolu. Nedavno je jedan pametan čovjek rekao da je u Hrvatskoj problem s ćirilicom započeo kada je neka budala na zidu neke kuće napisala ОВО ЈЕ СРБИЈА. Naravno, nije za to kriva ćirilica, kao što ni puška nije kriva što ubija. Naše političke elite, spremne dodvoriti se europskim gazdama, uporno ističu činjenicu da je ćirilica bila i hrvatsko pismo, a isto tako uporno ne žele vidjeti spomenuti natpis na zidu, praveći se ludima da ne razumiju poruku.
   Nikad nisam bio sklon Denikenu, kao ni teorijama urota, ali ovo što se ovih dana događa upućuje na oprez. U posvemašnjemu potonuću Lijepe Naše narodu su bačene dvije koske da se oko njih glođe. Ćirilica i referendum o definiciji braka. Neka o tome svako ima svoje mišljenje, ali znakoviti su Jahači (znate već čega) kojima se ovih dana pripušta sve više prostora u dnevnim tiskovinama i elektronskim glasilima. Naravno sve uredno plaćeno. Za to vrijeme provući će se nova zaduživanja, prodaja/predaja autocesta, Piranski zaljev, škoji i tko zna što još? A, brak? Kome to još treba. Treba nas što prije rastočiti kako bi ovu bogomdanu zemlju konačno uzeli oni kojima naši očevi i djedovi to nisu dopustili. Hoćemo li mi?
Ivica Puljan