Metković, 21.11.2013. - Neću (ne ću) se poput srednjovjekovnih flagelanata samoišibati, ali naletio sam na minu, samo tako. Pod dojmom tužne obljetnice vukovarske tragedije, ćiriličnih ploča, referenduma, najnovijih zaduženja i mladih koji sreću traže izvan Hrvatske, otupio mi je instinkt sumnje pa sam gnjevno nasrnuo na „informaciju“ da je nekakva Arbitražna komisija (povjerenstvo) odlučila Piranski zaljev dati Slovencima.
   Bio je to samo uvod u moja razmišljanja o onome što nam se događa. Iza njih i dalje stojim i nadopunjujem ih ususret predstavljanju tek tiskanoga Hrvatskoga pravopisa, što će se danas održati u Galeriji Gradskoga kulturnog središta Metković.
   Jezik je najvažnija značajka nekoga naroda. Bez njega on (narod) prestaje postojati. Nebrojeni su primjeri u povijesti koji svjedoče o tome. Divlje horde Ostrogota, Vizigota, Vandala nasrnule su na dekadentni Rim, ali su se istopile u njegovoj kulturi, jeziku i civilizaciji. Kasnije je od dugobradih Langobarda ostalo tek ime talijanske pokrajine Lombardije. Vikinzi su osvojili dio današnje Francuske i vrlo su brzo poprimili jezik i kulturu više civilizacije, dajući Normandiji tek ime. U to vrijeme Hrvati su već pisali svojim jezikom i svojim pismom – glagoljicom, koju su zadržali sve do pred kraj XIX. stoljeća. Bilo je to prije ravno tisuću godina. Nestali su i Ostrogoti i Vizigoti i Vandali i Langobardi i mnogi drugi, a mi smo još tu jer smo sačuvali svoj jezik koji nam neki danas žele osporiti i u čiji se razvoj žele uplesti, tvrdeći svojedobno da je sve počelo s Два века Вука, što i danas neki tvrde.
   Povod ovome komentaru bilo je moje nedavno nasjedanje na zafrkanciju o Piranskome zaljevu, ali je pravi okidač zapravo bila sinoćnja HTV-ova emisija Pola ure kulture u kojoj su svoje „učene“ izjave dali sveučilišni profesor notorni Milorad Pupovac te perjanica suvremene jugoslavistike Snježana Kordić.
   Pupovac u kultnoj HTV-ovoj emisiji (ne brinite, jako malo je Hrvata, nažalost, gleda) kaže, otprilike, kako je nastojanje da hrvatski jezik krene svojim putem zapravo jezični inženjering. Kao diplomirani lingvist sa Filozofskoga fakulteta u Zagrebu dobro on zna kakav je bio razvoj hrvatskoga jezika i da je u jednom povijesnom trenutku došlo do zbližavanja južnoslavenskih jezika, što milom (hrvatski vukovci), a što silom (jugoslavenski režimi). O kakvom je tek tu inženjeringu bilo riječ govori potpisivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967., koju je potpisao i sam Krleža. Nakon Pupovca u kadru je Sn(j)eška koja po Njemačkoj „mlati pare“ prodajući nepostojeći jezik. Kaže ona da je govorila na skupu na kojemu su bili govornici iz svih bivših bratskih republika te da nije zamijetila kabine za simultano prevođenje ni slušalice na glavama sudionika skupa. Nema što, argument koji pobija cijelu jezikoslovnu znanost.
    A Piranski zaljev? Još se ništa ne zna. Ili…
Ivica Puljan