Metković, 12.2.2014. - Sinoć je Četvrti HRT-a u Večernjim vijestima iz studijâ u Sarajevu i u Mostaru ugostio redatelja Dina Mustafića i Ivana Šušnjara, kolumnista portala Poskok.info, kojega su Metkovci imali prigodu u veljači prošle godine upoznati u Gradskom kulturnom središtu kada je vođena rasprava na temu „Jesu li fiktivni zaista fiktivni?“. Treća gošća javila se iz Berlina.
  Već na počeku bilo je jasno da su na HRT-u htjeli sukobiti dva potpuno različita stava – Mustafićev i Šušnjarov. Valjda su tako htjeli ublažiti kritike koje stižu iz hrvatskoga korpusa u BiH u kojima stoji da su hrvatski mediji potpuno nasjeli na vijesti o prosvjedima širom Bosne (i Hercegovine). Tako je to kada HRT na sve strane ukida svoja dopisništva pa ovisi o drugima. Shvativši da su usr.li motku (ni s drugim hr. medijima stvari ne stoje bolje) brže-bolje su u Vijesti doveli dva antipoda, ne bi li ispali objektivni. Ali, avaj.
   Gospodin Mustafć je bio vrlo pošten. Rekao je baš ono što treba reći da bi ga razumio i zadnji naivac s ove strane grane. On podržava protestante i njihove manifeste i zalaže se za građansku BiH. Idealno, pomislili bismo – tako treba. No problem je taj što u bosanskome loncu još uvijek ključa neriješeno nacionalno pitanje, a bez toga BiH nikada neće biti ni Švicarska ni Švajcarska, koja je postala to što jest tek kada je riješila svoje unutarnacionalne odnose. Mustafić je, naravno, ispao bjelosvjetska faca koja se zalaže za ukidanje svih nacionalnih prerogativa u BiH koje su ti narodi stekli samim svojim postojanjem. Zalaže se on za melting pot jer je svjestan čiji će začin prevladati. Možda on sa svojih umjetničkih nebula tako i ne misli, ali tako bi to bilo.
   Prvo Šušnjarevo javljanje iz „studija“ u Mostaru bilo je dovoljno da iole pronicljivije oko zapazi kako nešto ne valja. Čovjeka su nabili pred neki paravan (izgleda da je sniman u nekoj fotografskoj radnji gdje se ljudi slikaju za dokumente), a ton je bio kao da razgovara na telefon iz vremena kada ga je izmislio Alexander Graham Bell. To je, na koncu, i na jedvite jade (voditeljica ga je htjela „otpiliti“) uspio komentirati i sam Šušnjar.
   Šušnjar je ponovio neke svoje stavove koje je jučer prenio portal Index.hr. Objasnio je zašto se on, kao Hrvat u BiH, ne može solidarizirati s radnicima u Tuzli ili u Zenici. Razlog je očit. Kada je hrvatskome narodu u BiH nametnut „njegov“ predstavnik u Predsjedništvu (Bošnjaci su Hrvatima nametnuli Željka Komšića) nitko iz Tuzle ili iz Zenice (a nedajbože iz Sarajeva) nije izašao na ulice protestirati protiv te nepravde. Tada su se svi oni pravili englezima. Govorio je Šušnjar i o događanjima u Mostaru i kako se revoluciju bilo pokušalo uvesti s lijeve obale Neretve i zašto je hrvatski premijer Milanović dobro postupio jer je došao u Mostar. Pa naravno da je trebao doći baš tamo jer je Mostar bure baruta, grad koji sutra može eksplodirati i izazvati nezaustavljiv požar. Neće to biti ni Principovo Sarajevo ni Tuzla ni Zenica u kojima raja zaista nema kruha.
  Kako bismo (mi Hrvati) ispali što objektivniji zakupljen je i link s Berlinom odakle se javio još jedan redatelj. Ovaj put ženski. Gospođa je navodno vrlo uspješna u svojoj struci (neka snimi Kuma 5 pa da vidimo), a taj je njezin uspjeh podmazan s najmanje trima milijunima kuna koje su joj kapnule iz hrvatskoga proračuna, i to u vrijeme kada se naši filmaši žicaju za svaku kunu. Naravno da nju taj novac ne obvezuje, ali je u najmanju ruku nepristojno primjeru države iz koje je novac došao poručiti: „Milanoviću, marš kući“. Ne samo zbog novca, nego zbog civilizacijske razine jer je ustvari mislila; „Milanoviću, goni se u PM“. Mogla se Jasmila izmotavati koliko je htjela.
   Eto, tako nam je HRT s dvama redateljima, priznatim politolozima i političkim analitičarima, približila trenutnu situaciju u BiH. A, Šušnjar? Tko šljivi Hrvate u BiH.
Ivica Puljan