Metković, 17.3.2014. - Sredinom ožujka nešto se više prostora u medijima posveti hrvatskome jeziku za čije očuvanje i razvoj borba nikada nije prestala jer je hrvatski jezik danas možda više ugrožen nego u vremenima „3B“ vladavine dunavskih gradova. Naime, od 11. do 17. ožujka obilježavaju se Dani hrvatskoga jezika u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., za koju je javnost saznala na današnji dan objavom u zagrebačkom Telegramu, a danas obilježavamo i stotu obljetnicu smrti velikoga Antuna Gustava Matoša.
   Povodom donošenja Deklaracije kao jednoga od ključnih dokumenata koji je bio uvod u hrvatsko proljeće, a na koncu i samostalnu Hrvatsku, Aktiv hrvatskoga jezika u Gimnaziji Metković izradio je pano na kojemu je preslika naslovnice Telegrama te najvažniji zahtjevi potpisnika Deklaracije i sl. No, središnje mjesto na panou (eto, nemamo svoje riječi koja bi opisala nekoliko letava s napetim platnom) zauzima pitanje: Kada će Hrvatski sabor donijeti Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika ?
   To se pitanje nekima može učiniti suvišnim jer, reći će, ne piše li u članku 12. Ustava RH: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo“? Da, piše, ali Ustav ništa ne govori o onima koji se toga ne pridržavaju. Tu prestaje Ustav, a počinje (nepostojeći) Zakon. To je isto kao da u Ustavu piše da vozač kroz raskrižje može proći dok je na semaforu zeleno svjetlo. Što će biti s onima koji prolaze na crveno propisuje Zakon o sigurnosti prometa na cestama, a „prolaska kroz crveno“ u našoj svakodnevnoj jezičnoj praksi ima napretek. Pogledajmo malo oko sebe dok hodamo ulicom, čak i u malome Metkoviću. Pogledajmo nazive trgovina i drugih objekata. Je li roba kupljena u trgovini Lucy bolja od one iz trgovine Luca, je li piće iz kafića Broadway ukusnije od onoga iz kafića Crni put? Imamo i svijetlih primjera, ali oni su iznimke koje potvrđuju pravilo. Dalje, pogledajmo nazive artikala po našim prodavaonicama, pogledajmo reklame na našim medijima, poslušajmo „spiku“ naših se-le-bri-ti-ja… Prosječ(an/na) se Hrvat/ica ima osjetiti stran(cem/kinjom) u vlastitoj domovini. Postale su nam važnije ove kose crte kojima izražavamo rodnu ravnopravnost od kvazijezičnih nakarada kojima smo svakodnevno zasuti sa svih strana. O „jeziku“ mladih i njihovu ukupnom vokabularu tijekom fejzbučenja ili tvitanja te o naglascima koji se mogu čuti čak i na javnoj televiziji i radiju da i ne govorimo. Razumjet će nas svaki mladi roditelj čije se dijete subotom ujutro (i ne samo tada) „priključi“ na neki od mnogobrojnih kanala na TV-u koji emitiraju razne stupidne serije za djecu u mlade. Nastranu sadržaj, ali sinkronizacija na „hrvatski“ sigurno im diže želudac.
   I za kraj. Jeste li danas na kiosku kupili prvi broj časopisa Hrvatski jezik koji će ubuduće izlaziti tromjesečno?