Metković, 25.3.2014. - Što nam se sprema u ovome svijetu bremenitome mnogim neriješenim problemima ne znamo, ali nas u zadnje vrijeme sve više zabrinjava situacija u Ukrajini od koje nas, unatoč našoj percepciji da je to tamo negdje, dijeli samo Mađarska.
   Ruse (ime im je, zapravo, poteklo od plavokosih Vikinga koji su na prostoru današnje Ukrajine u 9. st. osnovali svoju državu pa se stopili sa slavenskim porobljenicima) radije doživljavamo kao narod koji je zadužio književnost, glazbu, balet, slikarstvo… S druge ih strane doživljavamo kao „Ruskoga medvjeda“ (je li Medvedev slučajan?) koji svako koje desetljeće na noge podigne američkoga grizlija, a time i zapadnoeuropske saveznike (spada li tu naš dobri lički medo?).
  Kako su se stvari mijenjale od vremena „željezne zavjese“ pa do danas najbolje svjedoče dva vica.
  Koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća, nakon sovjetske intervencije u tadašnjoj ČSSR koja je ostala zapamćena i po samospaljivanu studenta Jana Palacha, koji je svojom smrću htio svijet upozoriti na medvjeđu uslugu koju je Čehoslovačkoj učinio Veliki brat, nastao je sljedeći (možda neprimjeran) vic:
   Sastali se Talijan, Englez i Rus i razgovaraju o tome kakve automobile voze u različitim prigodama. Talijan kaže – Ja se po gradu vozim Fiatom, iz grada u grad Lanciom, a u inozemstvo idem Lamborghinijem. Kaže Englez – Ja se po gradu vozim Mini Morrisom, iz grada u grad Aston Martinom, a u inozemstvo Rolls Royceom. Na to će Rus: Ja po gradu idem pješke, iz grada u grad pješke, a u inozemstvo tenkom.
   Koliko su se vremena, kolikogod ih zvali olovnima, promijenila i izgubila fine nijanse iz prethodnoga vica svjedoči najnoviji:
   Na pitanje jednoga, s kime graniči Rusija, drugi odgovara: S kime hoće.