Metković, 24.6.2014. - Osobno je ime Ivan odraz hebrejskoga imena Jehochánán, što bi u prijevodu značilo 'Jahve je milostiv'. Preko hebrejskoga stegnutog lika Johanan nastao je grčki lik Johánnēs, a od njega mlađi grčki lik Jōánnēs te latinsko ime Johannes.
    Širenjem kršćanstva temeljni grčki i latinski odrazi hebrejskoga muškog imena Jehochánán prilagođuju se mnogobrojnim europskim jezicima, dakako i hrvatskomu, a poslije i jezicima na drugim kontinentima čiji su govornici primili kršćanstvo. Odraz su prvih romansko-hrvatskih jezičnih dodira, snažnijega slavenskoga naseljavanja do 10. stoljeća i pokrštavanja toponimi tvoreni dalmatskim pridjevom san(c)tu(s) 'svet' koji se obično odnose na crkve podizane uz važnija naselja. Toponimi se u kojima je sadržano kršćansko ime Ivan (kao što su Sativanac, Stivan, Sutivan) prostiru istočnom jadranskom obalom od Istre do Bara, a nalazimo ih i duboko u unutrašnjosti od zapadne Hercegovine do crnogorskoga dijela Sandžaka. Osobno su ime Ivan nosila i dvojica papa koji su neobično važni za ranu hrvatsku povijest. Ivan IV. (640. – 642.) rodom je bio Dalmatinac te je među Hrvate poslao opata Marina ostvarivši tako prvi susret Vatikana i Hrvata, a papa Ivan X. (914. – 928.) prvi je u jednome od svojih pisama Tomislava nazvao hrvatskim kraljem. U hrvatski je puk, koliko nam je na temelju povijesnih vrela znano, kršćansko ime Ivan počelo ulaziti u 11. stoljeću, a otada bilježimo i njegove najrazličitije likove. Osim temeljnoga imena Ivan i njegovih pokraćenih (Ivo), izvedenih (npr. Ivaniš, Ivanuš, Ivelja, Iveško, Iveta, Iveza, Ivica, Ivić, Ivko, Ivša) i područnih (npr. Ive, Ivek) inačica na jadranskoj obali u srednjovjekovlju bilježimo različite hrvatske prilagodbe starijih romanskih (točnije) dalmatskih imena nastalih prema inačicama osobnoga imena Ivan (npr. Juvan, Džano, Džuho, Zan, Zane, Zvane, Žan, Žano, Žuvo, Žvan)…
   Cijeli članak Domagoja Vidovića pročitajte u novome broju Hrvatskoga jezika, naravno nakon što postanete pretplatnikom.