Metković, 21.9.2014. - Zidnim novinama i satom hrvatskoga jezika posvećena životu i djelu metkovskog pjesnika Stojana Vučićevića, u petak je u Gimnaziji Metković obilježena 25-godišnjica njegove smrti. Prof. Ivanka Ujdur i Lidija Puljan, sa svojim pripravnicama prof. Marijom Tomić i Barbarom Šuman te učenicima Gimnazije Metković, otpočele su sjećanje na Vučićevića koje će se nastaviti u Gradskoj knjižnici Metkovića u ponedjeljak, 22. rujna u organizaciji metkovskog ogranka Matice hrvatske.

   Pjesnik, putopisac, prevoditelj i novinar Stojan Vučičević bio je od onih koji su životom prolazili nenametljivo, obzirno, odmjereno, ali tankoćutno i predano. Jedan od brojnih u povijesti hrvatske književnosti koje je životna borba istrošila prebrzo i prerano. Rođen je 7. srpnja 1941., a umro je 22. rujna 1989. godine u trenutku kada je, kako je netko tada primijetio, sve postajalo vraški uzbudljivo.
   Nije dočekao politički rasplet, a politika mu se tako nemilosrdno plela u život da je, nizašto, kako je onda već bilo, kao mladac, gimnazijalac, okusio užas Svetog Grgura, otočića zatvora pored Golog otoka, kamo su komunističke vlasti slale golobrade nepodobnike. I poslije, do smrti, na neki je način kažnjavan zbog svojeg nepotkupljivog hrvatskog osjećaja.
   Vučičević se rodio u Turkovićima, u Hercegovini, no osjećaj pripadnosti vezao je uz Neretvu i Metković, gdje je pohađao osnovnu školu i dijelom gimnaziju. Dio gimnazijskih dana proveo je u Pločama, a Filozofski fakultet završio je u Zadru. Rano je, poput svakog pravog lirika, osjetio poziv poezije. Boravak u Parizu u tome ga je učvrstio i znatno mu pomogao u prevodilaštvu.
   Bio je urednik splitskog književnog časopisa Vidik i novinar kultnog lista za kulturu Telegram te urednik književne revije Republika. Kada se zaposlio na Televiziji kao redaktor, svojom je pjesničkom osobnošću, ljepotom jezika i stilskom dotjeranošću obogaćivao tuđe tekstove. Radeći, pak, u uredništvu kulture kao novinar, skromno i bez nadmetanja autorske osobnosti, stavljao je u prvi plan riječ, sklad misli i izraza često anonimno, ali nikada nezamjetljivo. Pišući o poeziji i pjesnicima, pa i za emisiju TV kalendar, sažimajući svoje raskošno literarno nadahnuće u šturi dnevni televizijski izričaj, Stojan nije dopustio pjesniku u sebi da zamre. Zadnja njegova pjesma objavljena u novinama nekoliko dana prije njegove smrti znakovita je naslova: Umrijeti u Hrvatskoj. Samo godinu poslije, smrt i patnja, postali su u Hrvatskoj svakodnevica.
   Uz pjesničke zbirke Greben, Siga, Čavli, Šibanica, Vučičević je objavio putopisnu prozu Podmornica u kojoj nas je proveo svojim lirskim svijetom, od zavičajne Neretve do čežnje svojih pjesničkih duša - Pariza, potom Zadrom i Zagrebom, gradom u kojemu je najdulje živio i na čijem groblju počiva.
 
Ovdje gdje svjetlost ne pokreće lišće
Legla je zemlja na koju nisam sviko
Poput vjetra rasipam se, stišćem,
zadnja sam žrtva ništa i nitko.