Metković, 4.12.2014. - Kada sam 20. lipnja 2010. na plaži talijanskoga Termolija fotografirao pok. Tomislava Zubčića Zupu kako nestrpljivo gazi u more u susret našim lađarima koji su preveslali Jadran i slavodobitno uvis podiže mač kneza Domagoja, dok mu kroz plašt probija jutarnje sunce, nisam mogao ni pomisliti da ćemo se od njega oprostiti na današnji dan te godine.
   Nisam to slutio ni dan prije njegove smrti, kada je Neretva dosegla povijesnih 415 cm i poplavila pola Metkovića pa sam ga fotografirao na biciklu u poplavljenome Gradskom parku. Tko bi pomislio takvo što?
    Ukrašava se grad, započele su Prosinačke svečanosti. Bilo je to vrijeme koje je Zupa posebno volio i sudjelovao u svemu. I kao profesor u školi kada je sa svojim učenicima izrađivao božićne ukrase i kao glumac-amater kada je nastupao na kazališnim daskama GKS-a i kao umjetnik koji je tehnikama zavarivanja, navarivanja i propaljivanja stvarao čudesne oblike u običnome crnom željezu. Metkoviću moj lipi – pjevao je taj zaljubljenik u grad koji ga je otvoreno primio kao mladoga splitskog rukometaša, a kojemu se on odužio na stotine načina. I Metković se odužuje njemu – nezaboravom.
Ivica Puljan