Metković, 8.5.2015. - Uskoro istječe 8. svibnja 2015. i malo je vjerojatno, gotovo nemoguće, da će ovo čitati netko tko se sjeća 8. svibnja 1945., kada je malo prije ponoći nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju. Zapadni saveznici (barem tako pišu naši mediji) taj dan slave kao Dan pobjede nad fašizmom, premda je to netočno. Fašizam je pao padom Italije u rujnu 1943., dok je nacizam opstao još gotovo dvije godine pa je pitanje protiv čega su se borili antifašisti od '43.do '45. Naravno, retoričko.
   Kako je u vrijeme potpisivanja Njemačke kapitulacije u Rusiji (SSSR-u) tada već bio 9. svibnja, Rusi taj dan slave kao Dan pobjede, kada umjesto širenja antiratnih poruka, ljubavi među ljudima, tolerancije i sličnih „zapadnjačkih“ besmislica tradicionalno demonstriraju svoju vojnu (nad)moć. Ove godine najnovijim čudom od tenka. (Sjetih se vica koji se, ipak, smio pričati u komunističkoj Jugoslaviji, a da ti udbaši ne pokucaju na vrata. Bit će da je nastao u njihovoj kovačiji, no nas je studente prije 40 godina silno nasmijavao. Ide, stereotipno, ovako: Sreli se Nijemac, Talijan i Rus i razgovaraju o tome kakvim se automobilima voze po gradu, kakvim iz grada u grad, a kakvim u inozemstvo. Kaže Nijemac – Ja po gradu vozim svoju bubu, iz grada i grad idem Opelom, a u inozemstvo Mercedesom. Talijan će – Ja po gradu vozim Fiat, iz grada u grad Lanciu, a u inozemstvo idem Lamborghinijem. Na kraju reče Rus – Ja po gradu idem pješice, iz grada u grad pješice, a u inozemstvo tenkom. Bilo je to samo nekoliko godina poslije ruske intervencije u Čehoslovačkoj.)
   Osmoga je svibnja 1945. u glavnome hrvatskom gradu vladao kaos. Sa svih su strana stizale užasni glasi o partizanskome teroru i osveti nad pobijeđenima pa su desetci tisuća ljudi pohvatali najnužnije i priključili se kolni koja se kretala suprotno od smjera nadiranja osloboditelja. Bilo je tu dosta dužnih, ali puno više nedužnih. Bilo je i puno onih čija je jedina krivica bila to što su bili uspješni i bogati, bez obzira na to bili oni Hrvati, Nijemci ili Židovi. Većina je, ako nije usput pobijena, završila na Bleiburškome polju, otkuda je vraćena pravo u ralje onih koji su četiri godine čekali da se obračunaju što s političkim, a što s klasnim neprijateljem. Tenkovski rovovi po Sloveniji i križni putovi od Triglava pa do Vardara svjedoče o sudbini tih nevoljnika.
   Nevjerojatno je da se i danas iz lijevih intelektualnih krugova zna čuti da su mnogi od njih zaslužili takvu sudbinu. Nema spora o tome da zločinci trebaju odgovarati, ali mučiti i pobiti desetke tisuća bez ikakva dokaza, bez suda, bez prava na obranu…
   Bilo je to puno više od puke osvete i zadovoljavanja najnižih strasti, čega nije nedostajalo u pobjedničkoj vojsci. S jedne je strane to bilo biološko uništavanje tisuća mladića koji nikada neće zasnovati (hrvatsku) obitelj, a s druge strane poruka za budućnost: Da se više nikada niste usudili podignuti glavu – kuš! Hrvatska je, ipak, dignula glavu 1971. pa, nakon famozne hrvatske šutnje, 1990.
   Bez obzira na to što tko mislio, Hrvatska je imala sreću da je partizanski pokret, slijedom povijesnih okolnosti i talijanskoga prisezanja za Istrom i Dalmacijom, izvorno bio hrvatski. Nema potrebe to elaborirati. Mnogi su dalmatinski mladići pobjegli u partizane u vrijeme talijanskoga terora i svoje kosti ostavili na Neretvi i Sutjesci. Naravno, njihova se žrtva poslije rata nastojala umanjiti. Oni koji su preživjeli većinom su se vratili svojim vinogradima i maslinicima, sretni što su sa svoga ognjišta istjerali okupatora. Manji je dio njih od svojih zasluga nastojao profitirati. Je li riječ bila o uvjerenim antifašistima ili tek o profiterima, nemoguće je reći, ali je istina da su mnogi hrvatski partizani desetljeće-dva nakon rata bili teško razočarani državom koju su stvarali. Nije li vam to slično događanjima u novijoj povijesti?
   Lako je danas pametovati, ali budi danas Kurd i snivaj svoju državu, ili Armenac prije 100 godina. Možda je stanje u Hrvatskoj (Banovini) u travnju 1941. večeras na HRT-u najbolje opisao Nino Raspudić kada je rekao da se hrvatski narod, tada većinski seoski i pristaša HSS-a, našao između dviju ideologija, ustaške i komunističke, koje su zastupale dvije ekstremne manjine. Geografski, povijesni i drugi razlozi odlučivali su hoće li kakav mladić na svoju kapu staviti zvijezdu petokraku ili U. Nerijetko u istoj obitelji.
   Nema druge nego zaključiti da hrvatskome političkom duopolu odgovara da se ustaško-partizanski sukob nastavi i dalje, da se (ostrašćene) mase svrstavaju lijevo i desno pa da se tako potpuno zamuti nemoć samoproglašenih političkih elita da ovu zemlju izvedu iz „egipatskoga“ ropstva.
Ivica Puljan