Metković, 12.5.2015. - U puku pjevanu hrvatsku domoljubnu pjesmu Marjane, Marjane prvi je zapisao Ivo Tijardović, autor Male Floramye i Spli'skoga akvarela, ali i zanesenjak jugoslavenskom idejom i solunski dragovoljac koji se u Prvome svjetskom ratu priključio srpskoj vojsci, kasnije član ZAVNOH-a i predsjednik Oblasnoga NOO-a za Dalmaciju. Dakle, u nekadašnjem komunističkom sustavu prav k'o svića. Evo što je Tijardović zapisao.
  
Marjane, Marjane, Marjane, Marjane,
Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, milu trobojnicu.

Milu trobojnicu, milu trobojnicu,
milu trobojnicu, crven, bijeli, plavi,
crven, bijeli, plavi, crven, bijeli, plavi,
crven, bijeli, plavi, to je barjak pravi.

   Je li to bilo to, ili je bilo još stihova koje Tijardović iz nekih razloga nije zabilježio ne znamo, ali ostaje to da se u pjesmi spominje mila trobojnica crven, bijeli, plavi.
   Bivši predsjednik Ivo Josipović u kolumni za autograf.hr pod naslovom Dan pobjede? Čije pobjede svoja razmišljanja poentira sa Zato na kraju ove kolumne, svim ivkošićima, despotima, ljubiteljima Kevinih jama (valjda, kevinih, kada su svi ostali opće imenice, op. ur.), dnevnim, direktnima, jurčevićima, šeparovićima, tomcima i inima u inat, evo prave, pobjedničke partizanske pjesme!, i podvaljuje nam partizanski falsifikat te pučke pjesme, zapravo umivenu inačicu revidiranu nakon '48., kada je i samo spominjanje Staljinovo značilo uputnicu na Goli otok. Možda Josipović nikada nije čuo izvornu patvorinu, no sumnjam. Evo kako je ona glasila:
  
Marjane, Marjane, Marjane, Marjane,
Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, milu trobojnicu.

Na kojoj se čita, na kojoj se čita
Na kojoj se čita, ime druga Tita.
A na drugoj strani, a na drugoj strani,
A na drugoj strani, naprid partizani!

A na vrh barjaka, a na vrh barjaka
A na vrh barjaka, zvizda petokraka!

Tko se pod njim bije, tko se pod njim bije,
tko se pod njim bije, kukavica nije,
a 'ko se ne bije, a 'ko se ne bije,
a 'ko se ne bije, bolje da ga nije.

I još jedno slovo, i još jedno slovo,
I još jedno slovo, ime Staljinovo,
I još jedna bratska, i još jedna bratska
I još jedna bratska, živila Hrvatska!

Živila sloboda, živila sloboda,
živila sloboda, Hrvatskog naroda!

   Tu smo! Osim što se u vrijeme prije 1948. iz pobjedničkoga kuta, skroz razumljivo, spominje Staljin, spominje se i Hrvatska koje nema u „Josipovićevoj“ inačici. Kamo se djenula? Jasno je da nema Staljina, ali gdje je Hrvatska? Umjesto nje na kraju ostade „zvizda petokraka“.
   Kada je hrvatski narod u drugoj polovini šezdesetih (a tu su značajnu ulogu odigrali mnogi hrvatski partizani koji su shvatili kamo ide „diktatura proletarijata“) pokušao Hrvatskoj vratiti dostojanstvo, kada je 1967. donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, što je bio uvod u Hrvatsko proljeće, nastala je, ili je zaboravu oteta, inačica pjesme Marjane, Marjane, koja se pjevala sve do Karađorđeva 1971.. Nakon toga je (ponovno) nastala „hrvatska šutnja“, a pjevačima te pjesme bavile su se mjerodavne službe, u najmanju ruku prekršajni sudovi.
   Evo i inačice iz toga vremena koju g. Josipović ne spominje, premda ju je sigurno čuo jer se pjeva i danas.
  
Marjane, Marjane, Marjane, Marjane,
Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, ča barjak ne viješ,
ča barjak ne viješ, milu trobojnicu.

Milu trobojnicu, milu trobojnicu,
milu trobojnicu, crven, bili, plavi,
crven, bili, plavi, crven, bili, plavi,
crven, bili, plavi, to je barjak pravi.

Pod kojim su pali, pod kojim su pali,
pod kojim su pali Zrinski-Frankopani.
Za kojim se hvali, za kojim se hvali,
za kojim se hvali, cila Dalmacija!

Tko se pod njim bije, tko se pod njim bije,
tko se pod njim bije, kukavica nije,
a 'ko se ne bije, a 'ko se ne bije,
a 'ko se ne bije, bolje da ga nije.

I još jedno slovo, i još jedno slovo,
I još jedno slovo, ime Isusovo
I još jedna bratska, i još jedna bratska
I još jedna bratska, živila Hrvatska!

Živila sloboda, živila sloboda,
živila sloboda, Hrvatskog naroda!
 
   Ima još jedna (i ne samo ta) pjesma zbog koje je prekršajni sudac, tada po tko zna kojemu zakonu, morao pjevaču odrapiti globu. To je famozna Vila Velebita. Evo, procijenite zašto se još 1990. morala platiti globa ili ići u zatvor (jedan od posljednjih kažnjenih pjevača u Metkoviću moj je prvi susjed) i zaključite što je u njoj loše.

Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

   Valjda što se spominju Hrvati. Što više reći?
Ivica Puljan
  
Autor ne zastupa stav ni jedne stranke niti odražava stav Grada Metkovića