Metković, 30.12.2015. - U organizaciji Gradske knjižnice Metković i metkovske podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u ponedjeljak je dr. sc. Domagoj Vidović u prostorijama Knjižnice održao predavanje pod nazivom Je li hrvatski jezik zaseban jezik?, koje je izazvalo veliko zanimanje građana.
   Premda je pitanje iz naziva predavanja okarakterizirao retoričkim, Vidović se u svome izlaganja suprotstavlja stavovima jezikoslovaca i književnika poput Snježane Kordić i Borivoja Radakovića. Vidović obrazlaže četiri kriterija prema kojima se može „izmjeriti“ koliko je koji jezik sličan nekom drugom jeziku, tj. koliko se od njega razlikuje To su: međusobno razumijevanje te gramatički, genetski i vrijednosni kriterij. Neosporno je da se govornici hrvatskoga jezika dosta dobro razumiju s govornicima srpskoga, crnogorskoga i bošnjačkoga jezika, ali samo na razini standardnih jezika, premda i tu ima značajnijih razlika. Čim se skrene u mjesne govore nerazumljivost je puno veća, a ponekad i potpuna. Standardni jezik je zapravo umjetan, nastao na temelju dogovora jezikoslovaca kako bi se međusobno mogli razumjeti govornici istoga naroda. Približavanje hrvatskoga standardnog jezika jezicima susjednih naroda nastalo je pod poznatim povijesnim političkim okolnostima i pitanje je kako bi oni danas izgledali da su imali zasebne razvojne putove. U zajedničkoj državi nastojalo se te razlike što više smanjiti pa i jeziku nadjenuti isto ime. Vidović kaže da danas više ne možemo govoriti ni o dijasustavu jer imamo tetrasustav, budući da Bošnjaci svoj jezik nazivaju bošnjačkim (bosanskim), a Crnogorci crnogorskim. Ti se jezici danas samostalno razvijaju i razlike se mogu vidjeti već danas, 25 godina od raspada bivše države.
   Ono što hrvatski jezik bitno razlikuje od susjednih jesu tri narječja – štokavsko, čakavsko i kajkavsko, što nema nijedan drugi. Nadalje, ikavica je rasprostranjena samo u Hrvatskoj i u dijelu Bosne i Hercegovine te u Vojvodini gdje žive Bunjevci i u trima selima talijanskoga Molisea u kojima žive moliški Hrvati. Hrvatsko je pismo hrvatska latinica te uz glagoljicu i hrvatska ćirilica, koja se razlikuje od srpske, i čija je inačica u Bosni i Hercegovini poznata kao bosančica.
   Posjetitelji su mogli čuti dosta zanimljivih primjera sličnosti i razlika među susjednim jezicima te kako su se u njima događale slične pojave pod utjecajem različitih izvora. Primjerice, u hrvatskome pod romanskim utjecajem venecijanskoga i dalmatskoga, a u srpskome pod romanskim utjecajem jezika kojima govore različite skupine Vlaha.